Mirko Banjević rođen je u Pješivcima 1905. godine. Bio je poznati crnogorski i jugoslovenski pjesnik.
PONOR
(bratu Dušanu)
Bili smo mali siroti dječaci
Preminuo je uz moja koljena
Kad u kući nigdje nikoga nema.
Zalazi posljednji zraci sunca…
I
Tražim ti dušu u travi i cvijetu
i mlićem ko pčela izgubljena
od žbunja do busenja
Tu sam i nijesam tu
gdje sam tijelo stoput ogrebao
tu sam i nijesam tu
gdje sam nokte nogu otucao
tu sam tu sam…
Tražim ti dah i pogled
kuda je jutrom lutao gladan
da ozebao dočekaš zrno sunca
Tu sam i nijesam tu
gdje sam rosu zjenice izlivao
tu sam i nijesam tu
gdje sam padao nesvjesticom
tu sam i nijesam tu
gdje sam ležao na ranama
ko na očnjemu vidu
jer tamo su
naši izdasi izvlaženi
izgruđeni
i u njima sve je zemaljsko
sve što izmeđ neba i zemlja luta
i vraća odnekle s daleka puta
i vječno prolazi tako –
opet će se pojaviti.
i tu sam i nijesam tu
i kad me umori ponesu
i kad mi zupci vijeka zapnu hod
i kad mi boju mijenjaju kose
u bijelo
i kada dan se navali ko rov
i kada prekinem svaku nit
i tada tražim
i tu sam i nijesam tu
a okrajci livada i baština
a njive i ograde
a bregovi glavice i hrastovi
a kamenovi i ulice
a kućišta međe i domovi
svi su i nijesu tu
i jave se i ne pojave
i zašume i zanijeme
Kuda te tražim i prolazim
kuda smo „na vojsku“ išli
u tutnjavi žagora dječjeg
u prolijetanju ko zmajevi
i sve zaćutalo i doziva
i sve nestalo je i postoji
A kad moram biti ko i ti – –
već se nećemo sresti
ko kad si i ti bio kao ja
a možda će nas opet jedan povoj
opoviti
i nećemo se ni javiti
jedan drugome.