O, mladosti, mladosti, da brzo odlaziš, ljudi kažu.
Ali ja te neću nikad pustiti.
Oko srca svoga postaviću stražu jednog bola i jedne radosti;
Oko vrata svog zasadiću visoke borove, i bršljane, i paviti; Vetrove i reke široke bujicom ću naviti svud oko našega brega;
A vidik u krug ću zaviti cičom i smetom snega.
O, mladosti, nemoj od mene otići: niko neće moći u tvojoj suzi biti ovoliko ludo lud, ni ovako sumoran u tvojoj radosti.
O, mladosti, mladosti, ni u čijem srcu neće tvoja žud u ovoliko sunce porasti;
Niko neće ovoliko čistih imati grehova ni strasti.
O, mladosti, mladosti, da sobom odnosiš, ljudi kažu, svoje bolove i svoje radosti.
Ali ja te neću nikad pustiti.
Oko srca svoga postaviću stražu jedne ljubavi što mene voleće;
U vrtu svome zasadiću proleće; sve mirise slatke zarobiću što bregom nihaju leti;
Sva sunca, sve zvezde zadobiću na nebu da našem rumene; pa nećeš ni moći, ni hteti nikad otići od mene.
O, teške, sumorne radosti, o, slatki, ludi bolovi moje mladosti, nemojte otići od mene!
Jer živeće tada dolovi, mirisi, ljudi i zvezde rumene; a ja skamenjena sedeću na svom visu i biće mi svejedno: da li su ili nisu u meni nekad goreli tvoji bolovi i tvoje radosti, o, mladosti.