Na onome bregu što je nad životom,
tražio sam mesto gde stanuje sreća,
i išao dugo okružen lepotom
iz predela snova u predele cveća.
I ja sam se peo, uzdizao gore,
mislio sam da si na najvećem visu,
i da pleteš vence, donosiš bokore,
da si sva u cveću i samom mirisu.
Ali ta je slika prevučena prahom,
i stoji k’o spomen minulih obmana:
ja joj katkad priđem sa tugom i strahom,
kao dragan dragoj posle mnogih dana.