Kad svjetiljke sinu
i ulice pođu u visinu,
u tami stojim ja.
Na svemu što prođe
moj osmjeh zasija.
Nestanu boli, okovi i laž,
od mog pogleda zavisi sva draž,
svega što prođe.
Žene prolaze i oblik gube,
smiješe se, pa mi priđu da me ljube,
a ja im novu sjenku dam.
I dok tiho zamagli noć,
ulice pune sjeni,
ja imam neba bezgraničnu moć,
svi boli svijeta skupe se u meni.
Ko cvjetići bijeli sa Mjeseca
rađaju se po ulici djeca.
Od osmjeha mog umire dan,
a svakog koga pogledam,
stiže moja sudba, sreća i san.
Kad mahnem rukom, nehotice,
nove zvijezde sinu.
Tad sjajan, tužan, cio grad,
liči na moje lice.
A da me vide svi u nebo idu,
po ulici zvijezda i srebra.
Ja stojim raspet sam na zidu,
a mjesec mi blago probada rebra.