Dva puta sjeku jesenju šumu,
al’ ne može se ići niz dva
u isto vrijeme, imam na umu.
Pogledom lutam ka onom drumu
koji se gubi u travama.
Pa se odlučih da krenem drugim,
jer, činilo se da taj je pravi;
jednako on je opkoljen dugim
šipražjem, njime da ne zabludim,
kao ni prvim, u gustoj travi.
Tog me je jutra odluka zvala:
da drugim putem okušam sreću;
i na taj prvi noga bi stala,
samo kad ne bi već sada znala
da nikada se vratiti neću!
Budućnost sjetne ne vide oči,
ni na dva druma sjećanje:
taj rjeđi, kojim stopalo kroči
i istovjetan kojeg preskoči.
– Otud drugačije bilo je sve!
• Prepjevala s engleskog Danijela Marković