Nedostaješ mi.
Tražim te u drugim pjesmama,
u tuđim očima.
Trčim ka autobuskim stanicama,
čekam te na kraju ulica,
zamišljam te u parkovima.
Trebaš mi danima
jer, šta ako mi fališ noćima?
Da te opišem!
Nedostaješ mi.
Da poklonim ti jul,
da ukradeš mi osmijehe,
da napišem ti pjesmu,
da brojiš mi zvijezde.
Da si sada ovdje
da ljubavlju te zagrlim,
da životu te naučim,
snovima te zarobim,
riječima zavolim
i nikada ne pustim.
Tražila sam te
u nešijim nemirima,
nedolaženjima,
u svakoj sekundi vječnosti,
u onim uglovima tvoje ulice,
u liku čovjeka koji stoji ispod prozora tvoje zgrade.
Nedostaješ mi.
Daljine me guše,
a nemiri me snažno grle
dok zagledana u sjenke tvoje ulice
čekam da pojaviš se niotkuda,
da me tvoje ruke snažno zagrle
baš tu,
na kraju te ulice
koja te je neumorno čekala
kao i ja,
koja ti pričam o nedostajanju.
Oduvijek je lakše onome koji odlazi,
znaš?