Tin Ujević (1891–1955) jedan je od najznačajnijih hrvatskih pjesnika 20. vijeka. Njegova poezija obuhvata ljubavne, introspektivne, društvene i filozofske teme. U zrelijem periodu posebno se okreće pitanjima čovjeka, zajedništva i ljudske jednakosti. Pjesma “Pobratimstvo lica u svemiru” pripada upravo tom dijelu njegovog stvaralaštva. Hrvatska enciklopedija je navodi kao jedno od djela u kojima Ujević ideju bratstva i jednakosti povezuje sa širim, gotovo kosmičkim osjećajem zajedništva.
U pjesmi pjesnik govori o povezanosti među ljudima i potrebi da čovjek u drugome prepozna sebe. Iako je pojedinac često usamljen i suočen sa sopstvenim problemima, Ujević ističe da ljudska bića povezuje zajednička sudbina. Naslov “Pobratimstvo lica u svemiru” upravo nosi ideju da među ljudima postoji dublja povezanost koja prevazilazi njihove međusobne razlike.
Pobratimstvo lica u svemiru
Ne boj se! nisi sam! ima i drugih nego ti
koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.
I ono sve što ti bje, ću i što sni
gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.
Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive.
Mi smo svi prešli iste putove u mraku,
mi smo svi jednako lutali u znaku
traženja, i svima jednako se dive.
Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
I pamti da je tako od prastarih vremena.
I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,
kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.
I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,
i sni su naši sami iz zajedničkog vrela.
I hrana nam je duše iz naše opće zdjele,
i sebični je pečat jedan nasred čela.
Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju
da svi smo bolji, međusobni, svi skupa tmuša,
a naša krv, i poraz svih nas, u klanju,
opet je samo jedna historija duša.
Strašno je ovo reći u uho oholosti,
no vrlo srećno za očajničku sreću,
da svi smo isti u zloći i radosti,
i da nam breme kobi počiva na pleću.
Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti,
u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?
Ja sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema,
ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
o vasiono! Ja živim i umirem u svjema;
ja bezimeno ustrajem u braći.