Džemil Busejna ili Jamīl ibn ‘Abd Allāh ibn Ma’mar al-‘Udhrī je arapski pjesnik iz 8. vijeka. Proslavio se po svojim ljubavnim pesmama posvećenim Busejni po kojoj je dobio nadimak.
Pripadao je plemenu Uzrita za koje se kaže da su umirali od ljubavi i ova vrsta platonske, nevine ljubavne poezije je dobila po njima ime – uzritska ljubavna poezija.
Sjeća se sa radošću ovo ranjeno srce Busejne
Sjeća se sa radošću ovo ranjeno srce Busejne
Nežni pješčar priviđenja su na nju uspomene
Zacvile moja mlada deva i do mene otegnut jauk stiže
U uspavanom pijesku gdje se dina za dinom k’o prepreka niže
Da li me oči zavaraše ili vidjeh gdje vatra sija
U šipražju pješčara, ustajte četo karavandžija
Ka svjetlu vatre što zabačena i daleka tinja
Gasi se kao duša koju pritiska praznina
De, usnuli, krenite! Jedva da još gori
Pitam vas: „ Da li ljubav čovjeka mori?“
Ta mnoge sam karavane i njihove životinje zbog tebe zaustavio
Da nije tebe, ni ovaj ne bi stao i daleko bi već bio
Izobilje oni vide kada bace pogled na brzinu
A da se još jednom osvrnu, vidjeli bi ništavilo i prazninu.