Odahnite, grudi, u ovoj slobodi,
na ovoj visini gdje sam gospod bdije,
a ti, brdska vilo, amo k meni hodi
da pjevamo pjesmu koja duše grije.
Gle, noć tiha brodi i odorom mekom,
prepunom zvijezda, krš pokriva goli;
I ja čujem kako, u carstvu dalekom,
pred oltarom neba za nj se bogu moli.
Ovo nije vjetar sa visokih strana
što polako slazi pa vrh grma tine,
to njezina duša miropomazna
u molitvi blagoj javi se i mine.
Dok tamo daleko, za vrhove one
što se k nebu dižu kao znamen sveti,
svečano i mirno jasna užba tone
i kô zlatna kruna spram istoka trepti.
U meni se rađa jedno zlatno doba,
jedno žarko sunce sve veće i veće;
Kao da sam vladar od svijeta oba,
u duši mi puno pokoja i sreće.
Ovdje u slobodi blizu boga stojim,
a preda mnom, doli, slobodna i smjela,
plava Zeta teče i hujanjem svojim
uspavljuje skromna crnogorska sela.
Kako je lijepa! Kako li je mio
onaj govor vala u dubokoj noći!
Kô Simzerla dobra da se javlja ti’o
svevaskrsnom pjesmom negdje u samoći.
O rijeko srpska, koliko je dana
krv osvetna tekla u bistroj ti vodi –
da sada, pod sjenkom lovorovih grana,
putnicima pričaš o vječnoj slobodi!
Gledajući tebe ja, pun snaga novi’,
gledam u budućnost domovine moje,
i cjelivam dušom tebe i krš ovi,
ovaj bedem tvrdi gdje orlovi stoje.
Ja znam: jednog dana sa obala tvoji’
genije će poći preko srpskih strana,
i roblje, što sada pogruženo stoji,
propojaće himnu vaskrsnijeh dana.
Hoće, ako bog da! I grobovi travni
naših praotaca plinuće u žaru:
Da pozdrave djela pokoljenja slavni’
i kandilo slave na srpskom oltaru.
Odahnite, grudi, ovdje, u slobodi,
ovdje blizu neba, pod kivotom svetim!
Gle, nebesa trepte, zlatna užba brodi, –
vilo, daj mi krila, da letim, da letim!