Na Krnovu Gora Ćeranića
Gdje je rasla Zirka Kajovića,
Koja nije ka’ ostale bule
U nikšićke tamnovala kule
Gdje su bule klele Crnogorce,
No čuvala po Krnovu ovce.
Pila vodu s Krnovskog vrela,
Iz torbice sa ledine jela.
Bezazlena ka’ boso dijete,
Plandovala ovce na namete.
Cvijet bere te vijence plete,
Oblakove gleda kako lete.
A ždralove broji kad izdižu
I jelene kad solila ližu.
Sluša kako košuta laleče,
Po Krnovu kad traži jelenče.
I zna Zirka čemu gavran sluti
Da će negdje četa izginuti.
Zaviđaše orlu na krilima
Što toliko preimućstvo ima,
Kad s Krnova u oblake ode
I vije se po carstvu slobode.
Gledala je sedmobojnu dugu,
Divila se njenu polukrugu,.
Kako sobom nebo podupire
I našto se na zemlju opire,
Odila je otkrivena lica.
Slušala je od Deira brata
Za junaštvo Kotlice Mijata,
I hajduka Lopušinu Vuka.
Za džeferdar Ratka Zindovića,
I Lazara Pecirepovića,
Za gospodsku kuću Mušovića,
I ljepotu Bjele Stanišića
Sa NJeguša od Erakovića.
Od sunca joj lice gorijaše
I majka je ludom zovijaše.
Jednom su je i hodži vodili
Da bi od nje đavola odbili.
Hodža kaže: „Neće mnogo proći –
Za Zirku će crni svati doći
Jer joj piše na lijevoj ruci,
Odvešće je morački hajduci
Vrag joj ne da da pokrije glavu
Te pogani našu vjeru pravu,
Ali ja joj pomoći umijem,
Da joj nešto u porub ušijem –
Malo kože od živoga vuka
Djetelinu od četiri struka,
Tisovine i omanovine
Kost od vile i zrno leteće,
Da je čuva od svake nesreće.“
Zirka hodžu sluša pa se smije:
„Ala, hodžo,čudne lakrdije,
Nikad neće ljudi od vrijednosti,
Vjerovati u takve gluposti,“
Dok prirodni zakoni i čuda,
Otkriše joj želju da se uda.
Vrebaju je iz gore hajduci
A prose je osmanlije Turci
Mušović je ište kapetane,
Al’ joj braća Kajovići brane,
Da Osmana uzme kapetana,
Jer mu znadu nekoliko mana,
I ne drži do date riječi –
Ta se bolest ničim ne liječi.
Najposlije Kajovića Zirka,
Šćeše uzet’ Krajinović Mirka,
Al’ joj majka ne da bez džuluse,
Ne dala joj crna zemlja u se:
„šćeri moja nećeš uzet’ Mirka
Tu ti nije mjesto ni prilika.
To je Srbin,to je druga vjera
NJih je gospod iz raja išćera.
Tri bih sina ukopat’ najradija,
No da čuje trebinjski kadija,
Da je Zirka Kajović Alila
U đaursku vjeru zaglibila.“
Onda Zirka poče da se divi:
„Zar taj momak što u meni živi,
Kriv je što je hrišćanskoga soja“ –
Probudi se crna majko moja
Mi smo đeca jednijeh nebesa,
A oboje od krvi i mesa.
Svi su ljudi na svijetu braća –
To je vjera prava i najkraća.
Tako zdravi ljudski razum shvaća,
Nema vjere koja grijeh pere.
Oni koji okaljaju prste,
Zašto da se klanjaju i krste.
Znaš li, majko,nerazumni stvore,
Da još Srbi muslimane kore,
Što od braće i jednoga roda,
Postadosmo dva tuđa naroda.
Pa što onda, roditelju stari
Naopako izvrćete stvari.
Što će na plot lovorov vijenac,
Što na groblju da pjeva pijevac,
Što će kosi povaljana trava,
Što li koža od živoga lava,
Što će vili o grlu đerdani,
Što proleće odsječenoj grani,
Što će kome izvor kad presuši,
Što l’ molitva obrljanoj duši
To je mladu znati nemoguće
Ako nema neko nadahnuće.“
Tako Zirka s majkom razgovara
Dok je viđe hajduk iz omara –
LJuti uskok Lopušina Vuče,
Kolibi se polako privuče.
Na kolibi odškrinuta vrata –
Viđe sedam Kajovića brata.
Pričaju se oko vatre Turci:
„Jutros će nam udarit’ hajduci
Sa uskokom Lopušinom Vukom!“
Sluša Vuče što mu milo nije,
U kolibi ženske viđe dvije.
Viđe Zirku pored majke sviđa
Je l’ to vila, il’ mu se priviđa?
Čini mu se cura sprema luča,
Sultan bi joj s njena krila ruča.
Pio vode sa njena dlana
Mnogo slađe nego s Vidrovana,
Narav joj je ka’ zora rumena,
A dva oka dva živa plamena.
Kakvo joj je lice kad se smije,
Ka’ planinu mjesec kad ogrije.
Kose su joj jesenji oblaci,
A na noge gorštački opanci.
Onda gaće od morskoga miša,
Kao nebo kad prestane kiša.
Na gajtane pritegnula dojke,
Da su ljepše prsi u đevojke.
A kroz dojke dva cvijeta vire,
Gdje će rajsko piće da izvire,
A spuštila đerdane niz gaće,
Te joj zlato u zlato dovaće.
Gleda Zirku Lopušina Vuče
On bijaše ka’ Obilić juče,
A noćas je pro junaštva preša,
Bulu gleda a srce mu mekša.
Ne može se cure nagledati,
No je reka, četi da se vrati.
Tu se srcu zarekao svome:
Da će bježat u Moraču s njome.
„Sedamdeset torina izbroji“,
Sentu bježi a zore se boji
S planinom se Vuče razgovara,
„S džeferdarom sablju ugovara“,
Sa zorom se na Zakose srete
Tu da čeka dok mu stignu čete
Silan hajduk na planini sjedi –
Kao ora, na visokoj gredi,
Na džeferdar naslonio glavu –
Zirka misli na svadbu krvavu,
Vuk pogibe toga istog dana
Na Krnovu polju od megdana,
Turski plijen s Krnova goneći.
Vodi Zirku al’ nije krijući
Al’ ni ona ne vrta se kući.