Danilo Popović rođen je 14. februara 1991. u Beranama. Završio je osnovnu školu “Vuk Karadžić”, zatim maturirao u beranskoj Gimnaziji, dok trenutno završava svoje školovanje na Fakultetu za sport i fizičko vaspitanje u Nikšiću.
Košarkaški je sudija koji je odličan u bacanju koplja. Nema životne uzore, izrazito je takmičarskog duha, a najveća podrška mu je porodica.
Da li Vas je sport oduvijek privlačio?
Još kao dijete sam bio jako zainteresovan za sport, i to ne samo u smislu fizičke aktivnosti. Puno sam čitao, što knjiga, što novosti iz svijeta sporta, iako mi je omiljeni oblik saznavanja bio razgovor i zapitkivanje odraslih oko mene. Naravno, gledanje sportskih dogadjaja je već bio neizostavan dio mog djetinjstva, mada tek nakon što bih se vratio u kuću posle jurnjave za loptom.
Da li je košarka Vaše prvo opredjeljenje?
Interesantno, ali nije. Kao i većina dječaka, moj prvi trening sam odradio na fudbalskom terenu. Upisao sam se u školu fudbala “Dupli pas”, dobio na poklon moj omiljeni dres – golmanski, i pravac put pomoćnog terena FK Berane na prvi trening.
U kojim sportovima ste se sve oprobali?
Pošto sam ubrzo odustao od ideje da budem golman, jer, logično, propuštao sam svu akciju koja se uglavnom dešava na sredini terena, potražio sam nešto dinamičnije. Zajedno sa mladjim bratom sam se upisao u Košarkaški klub “Lim”. Uporedo sam trenirao i atletiku, pod vođstvom Milije Pajkovića, gdje sam postigao i najveći uspjeh. Postao sam prvak Crne Gore u mlađim kategorijama, u bacanju koplja, i tako četiri godine za redom. Sa svojim AK “Berane” sam postao i seniorski klupski prvak tadašnje SCG, u konkurenciji Partizana, Crvene Zvezde i drugih. Interesantno je napomenuti da je nas 15-ak atletičara sa trenerom dijelilo tri sobe i par kreveta, u kućici koju smo iznajmili u Kragujevcu, gdje se i održavalo takmičenje. Nastupali smo u improvizovanoj opremi, umorni, neispavani, što na kraju daje veću draž i značaj tom uspjehu.
Posle svega, zašto baš košarka?
Košarka je počela kao slučajnost, sasvim neplanirano. Tako sam je i zavolio, neplanirano. Iako bismo se najviše radovali vikendu i utakmicama, ono zbog čega sam iskreno zavolio košarku je sam taj proces obavljanja naizgled nebitnih stvari. Odlazak na trening, smijeh sa ekipom do ulaska u salu, presvlačenje, zagrijavanje, sam trening, istezanje, opet presvlačenje, opet smijeh i put kući. Tako je i sa suđenjem. Sav taj proces od puta na utakmicu sa kolegama, pripreme taktike suđenja, do druženja posle utakmice gdje bi sumirali utiske, ne može da zamijeni nijedna nagrada ili trofej. To je ono što ostaje u sjećanju.
Kako ste se opredijelili da postanete sportski sudija?
Krajem 2008. godine je košarkaški delegat i prijatelj Slobodan Šćekić javio mom ocu da se održava polaganje za zvanje sudije, sa idejom da se ja prijavim, i tako počnem svoju karijeru. Nije mi dugo trebalo da se odlučim jer mi se na prvu loptu dopala ideja. Položio sam test fizičke spreme, zatim test pravila igre, i u januaru 2009. godine postao košarkaški sudija.
Koji su to najveći izazovi sa kojima se susrećete tokom suđenja?
Na, i oko terena se nalazi 30-ak članova obije ekipe. Svako od njih ima različit karakter, temperament, svako od njih reaguje različito u određenim situacijama. Nalaženje “recepta” za svakog od njih pojedinačno, balansiranje i održavanje ogromnog broja fizickih i verbalnih kontakata, kako izmedju igrača, tako i u komunikaciji sa mnom, na taj način da niko ne bude oštećen, predstavlja definitivno najveći izazov. Kada se taj zadatak uspješno izvrši, zadovoljstvo je neizmjerno, tako da je to istovremeno i breme i satisfakcija.
Da li je tokom suđenja bilo nekih neprijatnih ili smiješnih situacija?
I jednih i drugih, sve je to sastavni dio mog posla. Komične situacije se uglavnom dešavaju na utakmicama lige mladih. Priča koju volim da ispričam je o dječačiću koji je zaboravio da se skine u dres i šorts za igranje, već je ostao u trenerci i duksu. Kako ulazi sa klupe kao rezerva, nastaje smijeh u publici. Zbunjen, počinje da se presvlači na sred terena, i kako se skida malo po malo, robu koju skida daje meni. Ja onako punih ruku nosim to njegovom treneru i nastavljamo utakmicu. Što se tiče neprijatnih situacija, iskustvo mi kaže da se iz njih najbolje uči. Trudim se da ih rješavam što efikasnije, i izvlačim pouke.
Ko Vam je najveća podrška?
Porodica. Oni proživljavaju sa mnom sve moje uspjehe i padove, i od starta su bili uz mene u svakom mogućem smislu.
Ko Vam je uzor?
Nemam uzore, ni ljudske ni profesionalne. Trudim se da postupam po nekim svojim normama, da budem svoj čovjek. Kada nisam siguran šta da radim, potražim savjet, volim da čujem i druga mišljenja, ali na kraju ja stojim iza svoje odluke.
Koji su Vaši hobiji?
To su uglavnom igre nadmetanja. Bilijar, kartaške igre, šah, sony playstation. Imam izražen takmičarski duh, dakle bilo šta u čemu mora da postoji poraz i pobjeda.
Šta vidite kao najveći problem današnje omladine?
Manjak ambicije. Istina je da omladina iz Berana nema idealne uslove za uspjeh, ali ne može se u tome tražiti izgovor. Vidim puno mladih ljudi koji se zadovoljavaju prosjekom, pa čak i ciljaju prosjek u čemu god se bave.
Poruka za mlade…
Ako ste vjerovali 15 godina u Deda Mraza, zašto ne biste mogli na 15 sekundi da vjerujete u sebe?