Golub Dobrašinović, podkomandir, rođen je 1846. godine u Zaostru kod Berana. Narodni prvak i učesnik svih buna i bojeva za oslobođenje od 1875. do 1911. godine.
I danas se u selu Zaostru kod Berana i bližoj okolini prepričava njegovo junaštvo, podvizi i anegdote. Sa Radosavom Jelinim i Galjom Rakovićem iz Gornjih Sela pisao je pismo gospodaru Crne Gore knjazu Nikoli o teškom stanju stanovnika na širem prostoru Berana. Lično je sa Minom Mihailovićem sa Police decembra 1881. godine išao kod knjaza zahtijevajući pomoć u borbi za oslobođenje od Turaka. U nizu bitaka predvodio je Zaostrane i bivao komandir čete, a u nekim periodima i potkomandir Gornjoseljskog bataljona.
Braneći manastir Đurđeve stupove 1897. godine, dobrovoljno se upisao u „Defter“ smrti, zatvorivši se u njega sa trideset junaka u namjeri da ga brane dokle „praha“ traje, a onda, ako bude trebalo da zajedno sa manastirom u vatri izgore. Kao ugledna ličnost i junak, 1893. godine biran je za člana Suda u Beranama. Zbog njegovog suprotstavljanja turskim vlastima, bio je protjeran sa prostora turske države u Crnu Goru, da bi ga, na prevaru, 1910. godine turske straže ubile, u rejonu Šiškog jezera, gdje je, tada, bila granica između Crne Gore i Turske. O njegovoj likvidaciji, beogradski list „Politika“, pod naslovom „Teror u Beranama (ubistvo na prevaru, mučenička smrt Goluba Dobrašinovića)“, od 21.09.1910. godine, pisala je: „Prije dvije nedjelje Dobrašinoviću je zvanično javljeno da je sultanovom milošću pomilovan i da se slobodno može vratit kući. Dobrašinović je onomad krenuo svojoj porodici, ali tek što je prešao granicu, turske pogranične straže na njega ospu plotun“… I danas živi i sve više dobija značaja njegova izjava kada ga je knjaz Nikola zapitao: „Koliko ima bratstava na teritoriji Vasojevića, Golube?“
”Samo dva, gospodare”.
”Koja su to dva?”
”Ljudi i neljudi”.
„Godine 1911, kada su vršene pripreme za rat, i kada su nad srpskim življem u Beranama vršene najveće presije i terorizam dostigao svoj vrhunac, po naredbi Crnogorskog kralja, a za interes ovamošnjeg naroda i srpstva, kao misionar pošao je iz Berana za Cetinje.
No, toga puta Turci saznavšio o njegvom dolasku (nazad), pošlju nekoliko naoružanih vojnika na samu granicu Crne Gore i Turske, u Suvodo, da ga čekaju, znajući da će truda proći. Oko pola dana 11. septembra 1911. godine Golub nalježe na isto mjesto gdje su ga čekali. Upavši među 12 naoružanih vojnika, dohvatio je levor i htio je umaći u šumu. Oni ga opkole i zatraže mu da položi oružje. Zanjući da će biti mučen, a ne hoteći slomiti riječ što je rekao kralju da ga živog neće turska ruka hvatati, pozove jednog po struci narednika, da mu da oružje. Kad mu je ovaj bio blizu, on opali revolverom i ubije ga a još jednog rani. Kada je on učinio svoje, pukle su deset pušaka i pogodile ga gdje je pao i pod 11 rana ispustio svoju mučeničku dušu, radeći za korist srpstva. Iste godine mjeseca oktobra, njegov sin Mina sa nekoliko druga junački su ga osvetili na brdu Zagrackom ubivši sedam turskih vojnika među njima jednog čauša“.
Izvor: Glas Holmije