Na putu ka vječnom boravištu – daljinama u pohode – zaputio se Gospodu i prinio mu žrtvu, čovjek, ugledni i vispreni profesor književnosti, poznati književni stvaralac Miloš Vulević.
Ugasio se svetionik duhovnosti komskoga oboda. Nestala je živa, šetajuća ikona beranskog korzoa. Umro je čovjek za pamćenje. Mudri Mihailo Lalić u ontološkoj percepciji zapisao je „sve nekakav trag ostavlja, u nekakav se drugi oblik pretvara da dalje traje“. U ovoj misaonoj refleksiji najpoznatijeg pisca vasojevićke kolijevke uspostavljamo zbir traganja i trajanja opredmećen i ispunjen životom i djelom Miloša Vulevića. Sveobuhvatnu ljudskost temeljio je na antejskom spoju patrijarhalnog bila tradicionalnog čojstva i viteštva, prepletenu građanskom kulturom i civilizacijskim uzusima.
Vitalitetom komskog duha ozračio je sopstveno bistroumlje, radom uzdigao talenat i ušao u začarni svijet knjige, u nesagledive prostore saznanja i nedokučive tajne vječnih izazova. Izvori duhovnosti bili su njegov opijum. Ušao je stišano i predano u zatalasje kulturoloških vjetrova. Upalio je stvaralačku svjetiljku i njom osvjetljavao skrivene enigmatične slojeve, ljudske misli ovaploćene u poretku stvaranja i promišljanja. Čovjeku i riječi je dao sve. I u njima vidio sve. U kontemplaciji saznajne raznovrsnosti darovito je uranjao u dubine začaranog značenja i otkrivao poruke i smisao vrijednosti. Bdio je nad izazovima i magnetizmom skrivenih rudača i otvarao iskru svjetlosti za ljudsko dobro i spoznanje. Bila ga je riječ, ulazio je u zatamnjenost njenog bitka i džaranja. Slavio je čovjeka i otvarao mu ventile prikritog izvorja životnosti. Otkrivao je neotkriveno i pothranjivao ga. Pedagoškim iskrama podžižao je vatru generacijama ivangradske gimnazije. Prepoznao je talente i osnažio ih. Etikom je vrednovao sve poretke ljudske. Prostranstvima i daljinama uma išao je u pohode i stajao im na pragu. Ophranjivao se integralnim duhom svevremenih teorija, inovacijama i predavao se kolektivnoj plimi ljudskog spoznaja. Znao je za tuđe i za svoje. Kom ga uzdizao, Lim nosio, uzdisao je nad Njegoševim mukama i grijao se svjetlošću njegovog djela. Sa Mihajlom Lalićem bio je jedno. Osjetio je lelek Lelejske gore i pretočio da u Lelejske česme, da dalje žubore i nariču. Ozebla ga je „sleđena tišina Visitora“ Dušana Kostića. Raznijele su ga prkosne strofe i lirizam Radovana Zogovića nad čijim je grobom oplakao. Pred zavičajnim stazama i uspomenama, zaraslim u pustoš i slatko sjećanje, gubio je dah uzdasima kidan. Vedrili su ga proplanci, spajao je zrak, šum, nebo ka kojem raste cvijet i sebe sa zemljom bez neba. Nikad nije zaboravio Stočovu vodu, cvijetničke ljubičice, Garančića goru i djevojačke pjesme Rakovca. Odužio se i vojvodi nad vojvodama Miljanu Vukovom Vešoviću i njegovim savremenicima. Oslavio ih je. Upozorio je na negativne tekovine. O dobrom je dobrom zadobrio. I na kraju shvatio je da čovjek nestaje, a život teče i traje. Sve je to zapisao u svojim knjigama: Vojvoda Miljan Vukov, Eseji, Daljinama u pohode, Lelejske česme, Gora Garančića i drugim važećim kulturnim publikacijama. I još – vječni pomen i vječno blaženstvo Milošu Vuleviću – svetioniku duhovnosti, srpstva i slobode.
Izvor: Glas Holmije