Pobožnost Presvetom Srcu Isusovom istaknuto je obilježje savremenog katoličanstva. Srce je postalo simbolom uzvišene Hristove ljubavi uglavnom u evropskoj civilizaciji. Čak i u Bibliji srce se smatra više sjedištem znanja negoli ljubavi.
Pobožnost Presvetom Srcu Isusovom nalazimo kod srednjovjekovnih mistika, kao što su Julijana iz Norwicha, Francisca Rimska i sv. Bonaventura. U 16. vijeku njegovali su je kartuzijanci i kasnije isusovci. Sv. Ivan Eudes (17. st.) dao joj je teološki temelj. Uticaj za uvođenje praznika Srca Isusovog došao je iz francuskog grada Paray-le-Moniala povodom Isusovog ukazanja sv. Mariji Margareti Alacoque 1675. godine. Ali tek je 1765. godine papa Klement XIII. dopustio slaviti praznik Srca Isusovog i to samo za one koji su izričito tražili. Bili su to poljski biskupi onoga vremena i rimska Nadbratovština Srca Isusovog. Ubrzo su praznik prihvatili redovnice Reda Pohođenja kojem je pripadala sv. Margareta, cijeli Rim, potom biskupi i kraljica francuskog naroda, poglavari i članovi Družbe Isusove i tako se za kratko proširio gotovo u cijeloj Crkvi.
Nakon što se praznik Srca Isusovog tako brzo proširio po mnogim biskupijama svijeta i vidjevši velike duhovne koristi od njegova slavljenja, papa Pio IX. je 1856. godine posebnim dekretom odredio da se praznik službeno slavi u cijeloj Katoličkoj Crkvi pogotovo s obzirom na potrebu zadovoljštine za grijehe. Misa i oficij odobreni su 1765., a opštevažeći postali 1856. godine.
Izvor: portal Bitno.net