Radovan Stojanović, veliki prijatelj pokojnog doktora Šabotića, istinskog euridite, humaniste i intelektualca, osvrnuo se sa par redaka na njegov život i djelo.
Smajo Šabotić. Doktor, Smaka, kako smo ga mi Beranci zvali je ličnost koja je nesumljivo ostavila orginalan trag u četiri potonje balkanske decenije.
Filozofos naturalis, nadograđen tananim znanjima medicine, prirodnih i društvenih nauka, često prevazilazeći njihovu konvencionalnost, interesovanjem za granične oblasti ontologije, esencijalne metafizike, koja se bavi proučavanjem biti ljudskog bića.
Govoroti o Smaju kao čovjeku tolerancije, harmonije konfesija i etnosa je tačan, ali nepotpun opis njegove ličnosti. On, kao naučnik i kompletna ličnost, nije mogao biti drugačiji. Često su ga zbog naše površnosti i dnevnopolitickog opterećenja pitali o Srbima, Crnogorcima, Muslimanima, a on je samo iskreno odgovarao, bez kalkulacija. To su bile nepobitne istine, tačne dijagnoze.
Nikada o tome nijesmo razgovarali, vec o dubljim filozofskim temama, gdje je on pokazivao neviđenu superiornost i elokvenciju. Možda me na takav pistup prema njemu uputila priča, njegovog prvog učitelja, moga oca, koji je tvrdio da nikada nije imao boljeg učenika.
Ako je rođenjem pripadao muslimanskoj vjeroispovjesti, ako je ikakav biheviorizam ostavio na njega traga, onda ga mogu, sada na kraju, svrstati u klasicne orientalne filozofe, koji su tumačili svijet blisko Aristotelovoj logici, nadogradjen dekartizmom, “mislim, dakle postojim”.
Stoga, Smaka u životu nije mogao imati mnogo oponenata u mišljenju, jer je ono bilo zasnovano na aksiomima, neospornim činjenicama, oslobodjeno “šićarđenja” ili “marifetluka”. Zato mu je “svaka bila sveta”.
Smajo je pokazivao da mudrost nije privilegija urbanih i ekonomskih centara, univerziteta i samoproglašenih intelektualnih krugova, već da je njen izvorni zavičaj selo i varoš.
Primjer je svetog trojstva: dobar naučnik, vrstan profesionalac-stručnjak, dobar čovjek. Ostalo je nestabilna kompozicija ljudskih vrlina.
Mudar čovjek predosjeća i svoj kraj. Zadnji put kada ga sretoh, poprilično oronulog, na moje pitanje kako je, odgovori, “prohujalo sa Bihorom”, svjestan da taj bihorski i moj polički povjetarac raspiruju u neviđeno hiljade primjera bitisanja vrijednih ljudi i njihovih mudristi na našim prostorima.
Neko pamti. Zapiše, da ostane. Ti nećeš neprimjetno prohujati. Zbogom.
Radovan Stojanović
Izvor: eSpona