Koliko su unutrašnji, ali i glasni govori tog tipa bliski ljudskoj vrsti, govori činjenica da je jako teško sa sigurnošću tvrditi da postoji osoba koja se s takvom pojavom nije nikad susrela.
Ako se zato na prvi pogled nekome može učiniti da je u pitanju luckasta svakodnevna navika, ona je ipak fenomen o kojem se može vrlo ozbiljno govoriti.
“Da priča sa sobom nije strana govori u prilog ono što smo svi čuli, a glasi: Kad vidiš čovjeka da ide ulicom i priča sam sa sobom ili je lud ili zida kuću”, ispričala je za naš portal psihološkinja Ana Golubović-Popović.
Kako navodi psihološkinja, to radimo još od malih nogu – egocentrični govor prisutan je već u ranom uzrastu. Na njega se u prvi mah gledalo kao na epifenomen, prolaznu pojavu, koja se objašnjavala time da su djeca koja pričaju sama sa sobom egocentrična. Međutim, teorije koje su potom uslijedile dovele su u pitanje takvo mišljenje i stvar počele da posmatraju drugačije.
“Djeca često pričaju sama sa sobom i to treba ohrabriti. Deca često pričaju sama sa sobom i to treba razumjeti. To je bitna pojava u kojoj dijete koristi riječi da bi sebi nešto komandovalo i bolje razmišljalo “, dodaje Golubović-Popović.
Kako dalje navodi psihološkinja, takođe to može biti odgovor na uzbuđenost, teške dileme. U pitanju je, dakle, proces unutrašnjeg dijaloga, odnosno prenošenja dijaloga kao društvene kategorije na unutrašnji plan, u cilju pomaganja mišljenja.
Ljudi najčešće pričaju sami sa sobom kada su pred njima teške dileme.
“Postoje istraživanja koja su se bavila temom koji to djelovi mozga se aktiviraju u tim momentima. Među njima su svakako oni koji su odgovorni za govor i mišljenje i izvjesno je da ljudi koriste ovaj način govora u trenucima teških dilema. Kada su zreli ljudi u pitanju, ono je pravashodno odraz emocija jakog intenziteta. Jako uzbuđeni ljudi nerijetko glasno govore u tim situacijama. Postoje različita prelazna stanja, od radosti, zabrinutosti do ljutnje, kada ljudi pričaju sa sobom, psuju”, zaključila je Golubović-Popović.