Rebeka Čilović, rođena je 08.07.1988. godine u Beranama. Diplomirani je pravnik. Ovogodišnji Festival „Zavičajne staze“ obilježila je pričom „Rane“ gdje je sa Ulvijom Mušovićem, autorom priče „Kosači“ ravnopravno podijelila prvu nagradu. Iza sebe ima objavljenu zbirku karatkih priča “Sloboda u slovu“ i zbirku pjesama “Zvonke smelosti“. Učesnica je mnogobrojnih manifestacija: Ratkovićeve večeri poezije, Dani bošnjačke književnosti u Bijelom Polju, Deseti književni susreti Muhamed Abdagić u Sjenici, Sandžački književni susreti 2010. godine u Novom Pazaru. Dobitnica je nagrade “Pjesnici sa Lima o Limu“. Uvrštena je u 10 najboljih mladih stvaraoca Crne Gore. Njeni radovi zastupljni su u mnogobrojnim domaćim i inostranim časpisima. Članica je amaterskog pozorišta u Beranama. Živi i stvara u Beranama.
Kada i kako ste počeli sa pisanjem, šta vas je navelo da svoje misli i osjećanja pretočite u stihove?
Vjerujem da sam, prvenstveno, čitalac, pa tek onda pjesnik. Naši talenti određuju naše živote više nego što možemo da zamislimo. Ne sjećam se tačno kako i zbog čega sam odlučila da svoje misli i osjećanja pretočim u priče i pjesme, ali znam da sam jako rano shvatila da je knjiga moja pasija i činjenica bez koje ne mogu zamisliti život. I mišljenja sam da što ranije počnemo stvarati to su veće šanse da spoznamo koliko daleko možemo stići.
Kako izgleda Vaš svijet pretočen u stihove? Kako se taj svijet reflektuje na prozu?
Pjesnici su usamljeni i osobeni. Njihove oči velike i nijeme rastu pored stvari. Svakako da pišemo zato što težimo novim, boljim svjetovima. Sva literatura mora potaknuti i drugog da osjeća, zaključuje i da se čudi. Bez tih elemenata nema umjetnosti, nema dometa koji će opravdati piščevu „drskost“ koja se ogleda u objavljivanju knjiga. Već sam negdje govorila o tome da autora tema toliko i ne brine, mnogo je važnije kako se tema oblikuje i od nje stvara umjetnost. Što znači da je stil presudan, a rekla bih i mjera koja nam je urođena ili pak nije. Sve što se zove poezija i proza i svi koji se bave pisanom riječju već imaju jedan iracionalni pristup i to je predimenzionirana slika, osjećaji već od samog početka postoje. Ako odemo korak dalje, pa ne artikulišemo naše osjećaje, plašim se da lako možemo preći granicu, pa zaći u trivijalnost i patetiku. Znači da pišući priče ja pribjegavam tehnikama i oslanjam se na čitalačko iskustvo.
Šta Vas posebno inspiriše za pisanje?
Inspiracija je varljiva i ako nju čekamo teško da ćemo biti u stanju da ozbiljno razgovaramo o poeziji. Postoje teme koje me intrigiraju, od tih motiva ja pravim pjesme. Naivni bi mogli reći kako pisanje poezije može biti i zanat. Naravno da ne može! Ali, pjesniku treba materijal koji će obrađivati i „natjerati“ čitaoca da sa njom završava, mijenja i oblikuje svjetove koje mu nudi. Ja ne pišem „lako“ naročito ne priče. One traže poseban senzibilitet i bude u meni strah. Strah koji me nagoni da se pitam: „Hocu li izdrzati do zadnje rečenice“.
Smatrate li da ste neki svoj “izlaz” pronašli u pisanju? Gdje je izlaz za običnog čovjeka?
„Običnog“ čovjeka brinu egzistencijalna pitanja i njemu kao takvom morate biti okrenuti. Moj svijet je otvoren ka različitostima, volim da slušam priče, upoznajem ljude i čitam. Na taj način ja za pedalj predjem jedan novi prostor i ta spoznaja bogati i moj svijet. Prošlo je vrijeme kada su pjesnici bili, isključivo, boemi . Danas se od autora zahtijeva da bude pouzdan, a ja volim da ljudi vjeruju u ono što pišem, jer samo tako ja mogu sa njima komunicirati i nadati se da se i drugi poezijom mogu koristiti.Postoji, dakle naš svijet, sa čovjekom i temama koje njega „tište“ u središtu je mojih stihova.Na čovjeka je fokus.
Vaše pjesme su prevedene i na engleski jezik, dostupne su na sajtu “Lulu”. Da li se od pisanja može živjeti u ovom vremenu? Ko je Vaša najveća čitalačka publika?
Ja za pisanje zivim, a od pisanja ne živim. Na sreću ja sam rano shvatila da je danas sve „roba“ pa tako i ne čudi što često pod kulturom spada i „laka literatura“. Ja sam pjesnikinja koja je svoj život podredila oblikovanju pjesničkog izraza. Ne pravim kompromise na uštrb svoje duše. Postoji umjetnost ili ništa. Ja mogu sa ponosom reći da sam ispunila svoja očekivanja, očuvala kvalitet kao krunsku komponentu pjesništva. Publika je malo gruba riječ za sve ljude koji se usude da utonu u svijet koji poziva da bude istražen. Čitalaca je sve manje, a poezija je oduvjek bila avangarda u umjetnosti. Poeziju je teško pisati a još teze razumjeti. Mozda su čitaoci poezije i najbolji pjesnici.
Član ste amaterskog pozorišta u Beranama. Gdje se najviše pronalazite u tom preplitanju stihova, proze i glume?
Gluma je zapravo samo moj vid podrške jednoj humanoj ideji da pozorište u Beranama živi. Ostali glumci su moji prijatelji, oni su kao i ja zdušno podržali i zato je predstava „Idemo u lov“ toliko posebna, jer je dokaz da čovjeka ne može zamijeniti niko. Ne biram niti se određujem prema pozorištu, prozi i poeziji zato što je poezija neraskidiva od mog bića. Poezija je i stil mog života.
Ovogodišnji festival “Zavičajne staze” ste obilježili pričom “Rane”. Možete li nam reći nešto više o samoj priči i nagradi?
Festival “Zavičajne staze –Bihor 2018” za mene, kao nekoga ko je uz festival rastao, ima jaku emotivnu sponu,a sa druge strane on nesumljivo jeste velik, značajan i plodan događaj. Festival već godinama okuplja značajne umjetnike iz zemlje i regiona i tako postaje čuvar dobre umjetnosti. Velika mi je čast sto je moja priča „Rane“ zavrijedila paznju stručmog žirija i što je nagrađena prvom nagradom. Priča „Rane“ je priča o samoći, o bijegu i marginalizovanoj poziciji mislećeg čovjeka. Nagrade nijesu presudne ali su svakako važne, one nas tjeraju da opravdamo povjerenje i da budemo bolji.
Vaša poruka za naše čitaoce?
Želim da ljudi budu okrenuti knjizi što je više moguće, da ona bude dio razgovora, događaja i da ima svoje mjesto u našim domovima. Mladim autorima želim strpljenje i mnogo ljubavi prema umjetnosti. Često se dešava da se mladi razočaraju pa odustanu od namjere da se literaturom ozbiljnije bave.Ne treba pjesniku razumijevanje i aplauz, treba mu da ostane siguran i posvećen svom naumu, a on u konačnici ima- stvaranje boljeg svijeta.
foto: Facebook R.Č.