Sve bokserske priče, po nekom nepisanom pravilu, imaju sličan ili isti početak. One su, u većini slučajeva, protkane emocijama, dječaka koji su kroz tu plemenitu vještinu jedino mogli da se u potpunosti iskažu. Obično su to dječaci iz prigradskih četvrti ili kvartova u kojima se, uglavnom, vrijednost dokazivala na ulici.
Rijetki su oni bokseri, poput našeg talentovanog Remza Ikovića, iz prigradskog naselja Talum, koji je i kao učenik, a potom sportista odnosno bokser primjer za svaku pohvalu. Tako, Remzova bokserska priča tek počinje, piše Radio Berane.
Poslije petnaestak godina uspješnog bavljenja amaterskim boksom, Remzo je svoj prvi profesionalni meč, pred svojom beranskom publikom ostvario pobjedom. Nema sumnje da je pred njim blistava karijera, i da će njegov san da se vrhunski oproba i u profi boksu početi da se ostvaruje. Imao je Remzo svega osam godina kada je navukao bokserske rukavice u Bokserskom klubu “Radnički”, a imao je i sreću da boksersku azbuku uči upravo od našeg proslavljenog boksera u ondašnjoj Jugoslaviji, a sada trenera BK “Radnički” Vučića Dobrašinovića. Tako su se poklopile Remzove sve bokserske želje, da svoj talenat i ljubav prema ovom sportu prepusti u ruke nekome ko je najbolji. A trener Dobrašinović, ima upravo taj filing da osjeti ko se može, a ko ne baviti ovom plemenitom vještinom.
Tako su počele sezona za sezonom, godina za godinom, a Remzo je postizao rezultate. Dok su se njegovi vršnjaci i tokom škole i nakon nje provodili po gradskim kafićima i ulicama, Remzo se, često i po dva puta dnevno vraćao sa napornih treninga i tako brusio svoju boksersku ubojitost. Sa klubom je nastupao na brojnim takmičenjima, domaćim i međunarodnim. Imao je pedesetak borbi od kojih svega tri poraza, često i sumnjivim odlukama sudija. Brzo se nametnuo i postao reprezentativac Crne Gore. Osvojio je što se moglo osvojiti, od pionirskih do seniorskih priznanja. Devetostruki je prvak Crne Gore, tri puta uzastopno u seniorskoj konkurenciji. Proglašen je za najboljeg boksera u Crnog Gori i za najboljeg sportistu grada 2016. godine.
“Nekada je boks, kako su mi pričali bio izuzetno cijenjen sport, i bio je veliki broj kvalitetnih boksera koji su proslavili naš grad. Nažalost, zadnjih nekoliko decenija nije posvećena dovoljna pažnja ovom sportu, iako se zna da uvijek ima talentovanih boksera. Nijesam zadovoljan takvim tretmanom boksa u našoj zemlji. Nedostaju takmičenja i turniri, pa sam sa klubom prinuđen da redovno nastupam na međunarodnim i svim drugim turnirima. U boksu se kvalitet postiže samo kroz više mečava. Takvo stanje me je primoralo da karijeru nastavim u profesionalnom boksu”, priča Remzo i dodaje da iako postoje velike razlike između amaterskog i profi boksa, pravila mu omogućavaju da i dalje boksuje za svoj “Radnički”.
Nema sumnje da su mnogi odgovorni za sport konačno shvatili da boks mora imati svoje posebno mjesto u našoj zemlji. Na taj način Berane, koji je uvijek bio rasadnik talenata u ovoj plemenitoj vještini, ima svoju šansu da ponovo kao prije nekoliko decenija dominira u ovom sportu. To je potvrdio i ovogodišnji turnir “Beranska rukavica 2019 – Memorijal Žarko Nišavić – Dalton” koji je održan u novoj hali sportova pod Bogavskim brdom, na kojem je Remzo imao svoj debitantski meč u profesionalnoj karijeri.
“Osjećaj nakon prve pobjede u profi boksu je izvanredan. Zadovoljan sam načinom na koji sam se borio. Mislim da je za jednog boksera koji je istrajan i uporan u građenju svoje karijere, ubjedljivo najljepši osjećaj kada se poslije meča ruka nađe u vazduhu. Svi borci žive za to. Imao sam veliku podršku mojih Beranaca. Zahvalnost prije svega dugujem mojim trenerima Vučiću i Miliji Dobrašinoviću, koji se već godinama trude da moj trenažni proces od kategorije piona pa sve do profesionalnog boksa ide korak po korak bez nekih pretjeranih odluka. Za uspjeh su zaslužni i moji prijatelji koji me iz dana u dan podržavaju, posebno kad imam krize i pitam se da li to mogu i da li sam spreman. Tu je i moja porodica koja se trudi da me podrži sa opremom, programskom ishranom i svim ostalim“, naglasio je Remzo, kojem je ovom prilikom od strane Bokserskog saveza Crne Gore uručena plaketa za devetostrukog šampiona države.
„Ova nagrada mi veoma znači. Devet godina sam bio prvak Crne Gore, tri puta uzastopno u seniorskoj kategoriji. Ponosan sam na sebe, jer znam da ću jednog dana kad napustim ovaj sport, iako je još rano da pričam o tome, ostati upamćen i upisan među one boksere koji su pronijeli slavu Berana. To je jedan mali trag koji ću ostaviti, a to je ono za šta se svaki sportista bori“, zaključio je Iković.
Foto: Radio Berane