Bobana Senić rođena je 11.12.1999.godine u Beranama. Bivša je učenica Gimnazije “Panto Mališić” a trenutno je na studijama Farmacije na Medicinskom fakultetu. Pred sebe svakog dana stavlja nove izazove ka čijem ostvarenju uporno hrli. Svoju potrebu, kako kažu njeni prijatelji da “filozofira”, kanalisala je na najbolji mogući način pa se tako bavi debatom, a na Državnom takmičenju proglašena je za najboljeg govornika Crne Gore.
Tokom dosadašnjeg školovanja koji je to predmet koji ste uvijek smatrali zanimljivim?
Kao odličan učenik uvijek sam podjednako voljela kako društvene,tako i prirodne nauke. Ipak, u moru manje-više sličnih predmeta u okviru kojih često nailazimo na suvoparno teorijsko gradivo,izdvojila bih debatu za koju smatram nam prije svega omogućava praktičnu primjenu već stečenih znanja, bilo da govorimo o onim znanjima stečenim u oblasti društvenih ili prirodnih nauka.
Kako ste se odlučili da se uključite u debatne aktivnosti?
Moram da napomenem da sam svoj prvi direktan susret sa debatom ostvarila u drugom razredu srednje škole kroz izučavanje istoimenog predmeta u okviru obavezne izborne nastave. Međutim, indirektan kontakt sa debatom ostvarivala sam i mnogo puta ranije, ali samo kao nijemi posmatrač i baš tada se u meni javilo interesovanje za debatu, koja mi se u tom trenutku činila kao mnogo dinamičniji predmet u odnosu na one koje sam do tada izučavala. To je bilo sasvim dovoljno da pred sebe postavim još jedan izazov s obzirom da mi se po glavi motalo milion pitanja poput onih da li bih i ja mogla da se bavim debatom, kako bih se snašla na tom polju, kakav je uopšte osjećaj stati pred većom masom ljudi i pritom govoriti o nimalo jednostavnim temamai sl.
Tako da sam odlučila da potražim odgovor na ova imnoga druga pitanja tako što sam upisala debatu kao izborni predmet i već naredne godine postala član debatnog kluba Gimanzije “Panto Mališić”.
Ko Vam je u procesu odlučivanja bio najveća podrška?
Na samom početku bavljenja debatom moja najveća podrška svakako su bili moji roditelji, ali i prijatelji koji su veoma često, u šali, isticali da je bavljenje debatom sjajna prilika da na pravi način kanališem svoju, ponekada pretjeranu potrebu za, kako oni vole da kažu “filozofiranjem” tj.potrebu za dokazivanjem iliti ubjeđivanjem ljudi oko sebe u ispravnost određenih stavova. Kasnije, prepoznavši moj talenat, veliku podršku pružali su mi i profesori debate.
Učestvovali ste na Državnom prvenstvu Crne Gore i ostvarili zapažene rezultate…
Državno prvenstvo Crne Gore , čiji sam bila učesnik, održano je u Akademiji znanja u Budvi, 20. i 21. maja 2017. godine . U kvalifikacionom dijelu takmičenja učesnici su debatovali na teze„Školske uniforme treba uvesti“ i „Ovaj dom smatra da borilačke kontakt sportove treba zabraniti“ dok su polufinalne tj.finalne teze glasile “Ovaj dom smatra da prostituciju treba legalizovati”odnosno „Ovaj dom smatra da nauku treba podrediti univerzalnim moralnim načelima“.
Kada govorimo o procesu primpreme za državno prvenstvo ,koje je samo po sebi cilj kom teži svaki debater, veliku pomoć kako meni, tako i mojim kolegama debaterima pružali su naši profesori debate (Mila Barjakatarović-Jelić, Sehada Ćeman i Marko Radojević) kojima i ovog puta iskazujem posebnu zahvalnost. Pored profesora zahvalnost dugujem i svojim kolegama, starijim debaterima od kojih sam nesebično dobijala mnošvo korisnih savjeta.
Šta je za Vas u debatnom procesu najteže a šta Vam je najlakše (najzanimljivije)?
Ono što je nesumnjivo bilo najteže jeste oslobađanje od treme prilikom javnih nastupa koje debata podrazumijeva. S druge strane proces pripreme različitih teza je vrlo interesantan s obzirom da se susrećete sa mnoštvom novih informacija. Ipak, ako bih morala da izaberem šta je najzanimljivija stvar koja se tiče debate rekla bih da je to sam trenutak debatovanja.Trenutak kada iznoseći svoju argumentacijsku liniju, čvrstim činjenicima pobijate sve ono rečeno od strane oponenata i samim tim privodite debatu kraju, naravno u vlastitu korist.
Šta je potrebno da bi neko bio dobar debater?
Prema mom ličnom mišljenju posjedovanje jake volje i posvećenosti su ključni uslovi koji moraju biti zadovoljeni ukoliko želimo da budemo zaista dobri u onome čime se bavimo, bilo da govorimo o debati ili nekoj drugoj sferi života.
Kakvi su uslovi za debatere u CG?
Moram da istaknem da debata kao izborni predmet u Crnoj Gori iz godine u godinu dobija na značaju i polako, ali sigurno postaje jedan od omiljenih školskih predmeta. Uprkos tome smatram da bi uslovi u kojima se debata kao predmet realizuje, mogli biti na zavidnijem nivou što bi prije svega podrazumijevalo mnogo veći broj takmičnja, počevši od onih školskih preko regionalnih pa sve do državnog takmičnja, koje protekle godine, prema mojim saznanjima, nažalost nije ni održano.
Da li se i u svakodnevnim komunikaciji služite vještinama debatera?
Naravno. Debata mi je prije svega pomogla da u značajnoj mjeri proširim polje svoje percepcije, kritički sagledam probleme iz različitih uglova, da uvijek saslušam suprotnu stranu i na jedan dostojanstven način, mirnim tonom, isključivo koristivši egzaktne činjenice ukažem
na ispravnost svog stava odnosno na neispravnost stavova ljudi u mojoj okolini, čime se automatski izbajegava bilo koja vrsta konflikta.
Kako okolina posmatra ovu Vašu aktivnost?
Iskreno rečeno, nisam mnogo pažnje pridavala tome kako ljudi reaguju na moje bavljenje debatom. Jednostavno radila sam ono što volim i u tome sam uživala.
Koji su Vaši hobiji?
Nažalost, nisam neko ko se baš može pohvaliti nekim posebnim hobijima, ali svoje slobodno vrijeme volim da provodim čitajući neku dobru knjigu.
Omiljenja knjiga,destinacija za putovanje…
Gotovo svaka knjiga koju sam do sada pročitala ostavila je na mene prilično jak utisak tako da zaista ne bih mogla da se odlučim koja od njih bi mogla da ponese epitet omiljene. Recimo da su neprevaziđena djela Ive Andrića poput “Na Drini ćuprija” i “Prokleta avlija” ona koja me prilikom svakog ponovnog čitanja iznova i iznova oduševljavaju. Što se tiče destinacije za putovanje, moram da kažem da onu “omiljenu” još uvijek nemam, ali jedno od dražih putovanja koje ću zauvijek pamtiti, a samim tim i destinacija kojoj ću se rado vratiti je njemački gradić Wedel u kojem sam boravila kao učesnik razmjene učenika u drugom razredu.
Poruka za mlade?
Svim mladim ljudima poručila bih da vjeruju u sebe, da budu uporni i hrabri na putu dolaska do zacrtanog cilja ne pridajući pažnju, nažalost mnogobrojnim pokušajima demotivacije od strane sredine u kojoj se nalazimo. Za sam kraj, kao izraziti ljubitelj latinskih sentencija svima bih poručila “Non desistas non exieris”. (Nikada ne odustajte, nikada se ne predajte)