Nikada nijesam bila jedna od onih koji vjeruju u to da se suprotnosti privlače.
Previše kontrasta mi nikada nije mirisalo na skladnu sliku.
Nikada nijesam bila jedna od onih koji se preglasno smiju,
valjda zato što sreću, i danas, čuvam daleko od varoških pogleda
iz straha da bi moju skladnu sliku ti kontrasti mogli učiniti neskladnom.
Nijesam ni od onih kojima suze preplave lice zbog neke obične ljudske tuge.
Ja sam, zapravo, suza rođena usljed male radosti nedovoljne da utoli glad onih koji jedino o svojoj sreći razmišljaju.
Ja sam, u stvari, samo običan stih,
koji ne možeš da razumiješ dok ne oslušneš otkucaje srca usljed trčanja i onda kad se survavam niz liticu.
Ja sam..
kako bih ti to rekla?
Ja sam pjesma čiji dom nije neka prašnjava polica u zamračenom kutku obične kuće kroz koju prolaze različite cipele.
Ja sam pjesma koja je svoje sidro spustila na dno tvoga srca.
I tu odlučila da ostane.
Da prestaje i nastaje.
Od danas do sjutra.
Od januara do decembra.
I opet ispočetka.
I sad, da li upošte imaš pravo da se nazivaš običnim čovjekom,
ako si uspio da od konačnog sebe stvoriš beskonačno nebo dovoljno za moj neprestani let?
