Božić je jedan od najradosnijih praznika u hrišćanskoj tradiciji i on simbolizuje dolazak sina Božjeg na zemlju. Božićno slavlje kod Rimokatolika traje nekoliko dana, od 25. decembra pa sve do praznika Sveta tri kralja šestog januara.
Iako većina istoričara smatra da bi se kao godine Isusovog rođenja mogao uzeti opseg od sedme do druge godine prije naše ere, datum njegovog rođenja ipak je ostao nepoznat. Budući da u Novom zavjetu nije zapisano kada se rodio Isus, prvi hrišćani nisu slavili Božić pa je potom nastupio period kada su se Bogojavljenje i Božić slavili u istom danu, poznati kao praznik Epifanija.
Stari Rimljani su prvi počeli da slave praznik Hristovog rođenja u četvrtom vijeku. Do danas ostalo je nejasno zašto se slavi baš 25. decembra, a preovlađujuće mišljenje da je to zato što se u većinski paganskom Rimu tog datuma slavilo rođenje boga Sunca, pa je crkva želeći da potisne taj paganski praznik počela da slavi Hrista kao božansko Sunce sa visine.
Prema Bibliji, Isus Hristos je Sin Božji, kojeg je rodila Djeva Marija. Ona je bila zaručnica srodnika Josifa. Car Avgust je zapovijedio popisivanje stanovništva, pa su Josif i Marija krenuli iz Nazareta ka Vitlejemu gdje se i Isus rodio u pećini. Anđeli su dojavili vijest o rođenju i prvi vidjeli dijete, a posle je zvijezda repatica dovela mudrace Sveta tri kralja do Isusa.
Zbog različitih tradicija, Badnje veče se kod različitih naroda različito zove. Kod germanskih i anglikanskih jezika Božićno veče ili Sveto veče, a kod nas najrasprostranjeniji naziv je Badnje veče ili Badnjak, jer se to veče do ognjišta donosio veliki panj zvan badnjak. U davna vremena nije postojala jelka koja bi se okitila, već bi muški članovi porodice osjekli mladi hrast u šumi, a ženski članovi ih kod kuće čekali, premazivale tamjanom i obmotavale u platno. Prema vjerovanju taj hrast je trebao da poput nekih merdevina pomogne malom Hristu da siđe na zemlju. Tokom te noći panj bi se bacao u vatru i grejao kuću do jutra.
Danas su stvari drugačije. Svjetski trend kićenja jelke polako je poprimio skoro cio svijet. Kupuje se zimzeleno drvo, bor ili najčešće jelka, ukrašava se najrazličitijim ukrasima, kupuju se i pakuju pokloni za ukućane.
Božićno drvo potiče još iz paganske tradicije ukrašavanja i poštovanja zimzelenog drveća. U novije doba, smatra se da su tu tradiciju obnovili Nemci u 18. vijeku, a onda je tradicija počela da se širi dalje po svijetu. Božićna jelka se ukrašava svećama, ukrasima, kuglicama i slatkišima, a na vrh se postavlja zvezda repatica ili anđeo. Na početku se drvo ukrašavalo prirodnim ukrasima, najčešće voćem ili ručno pravljenim ukrasima, a u jednom periodu i srebrnim nitima i drugim ukrasima koji su bili mjerilo prestiža. Iz ekoloških razloga, danas su česti apeli za vještačkim jelkama, koje često možete kupiti u potpunosti okićene.
Osim jelke, drugi tradicionalni ukrasi za Katolički Božić su božićne zvezde, imele i božikovine. Takođe je čest običaj poljupca ispod imele. Od njih se prave venčići koji se takođe ukrašavaju.
U mnogim zemljama se ukrašavaju i dvorišta različitim svetlećim figurama, a često i natpisima sa dobrim željama, a najčešće na trgovima i javnim mestima. Posebni značaj ima ukrašavanje poklona na najmaštovitije načine u ukrasne papire sa raznobojnim trakama i mašnama. Ti pokloni se ostavljaju ispod jelke sa imenom onoga kome je namjenjen. Često se ispod stavljaju i jaslice i božićna pšenica posađena na praznik Svete Lucije.
Prve jaslice napravio je Sveti Franja Asiški 1223. godine. Uglavnom uključuju štalu, često sa anđelom na krovu, a od figura postavljeni su Marija, Josip i mali Isus, a ponekad i domaće životinje. Isus je najčešće položen u jasle.
Kako postoje različiti običaji u različitim državama, tako se razlikuje i trpeza koja se služi za Božić, kako u načinu ishrane tako i u običajima proslave praznika.