Topla priča o staranju, prolaznosti života i važnosti uspomena.
Autor Fredrik Bakman, ovdje daje nježan prikaz borbe starog čovjeka da zadrži svoje najdraže uspomene, kao i načina na koji njegova sudbina utiče na njegove najbliže.
Zar ovo nije najbolje od svih životnih doba, razmišlja jedan starac posmatrajući svog unuka, taj dječak je taman dovoljno veliki da razumije kako svijet funkcioniše, ali je i dalje dovoljno mlad da odbije da to prihvati.
Djed i Noa sjede na klupi i razgovaraju.
Ispod klupe raste zumbul, a to je cvijeće koje je baka gajila u svojoj bašti.
Djed i Noa mogu da razgovaraju o svemu.
O životnim pitanjima, kako onim najbitnijim, tako i onim usputnim.
Djed pokušava da se sjeti kako se zaljubio u baku i kako ju je izgubio.
Još uvijek može da je zamisli pored sebe i plaši se onog dana kada je se više neće sjećati.
Djed uviđa da se svijet koji poznaje sada mijenja. Zato želi da ostane tu na klupi sa Noom, gdje je miris zumbula i dalje jak.
Ali uspomene je sve teže prizvati, pa su djed i Noa sada primorani da nauče kako da urade ono najteže: da se rastanu.
„Pisana sa razumijevanjem i saosjećanjem, ova divna priča podsjeća nas na to da su svakodnevne sitnice često naše najveće blago.“ fictionofile.wordpress.com