Preporuka za čitanje od prof. Ranka Ćosovića, zaposlenog u OŠ „Mileva Lajović-Lalatović“
Vladika Nikolaj Velimirović: Izabrana djela
Možda ove priče po nekima ne pripadaju savremenoj literaturi, ali mišljenja sam da su one istovremeno svevremne i savremene. Kratke i veoma poučne. Pokreću nas na promišljanje o životu, svemu što nas okružuje. Posle svake pročitane priče potrebno je napraviti pauzu i razmisliti o pročitanom. Možemo čak pronaći u sebi nešto što je postojalo, ali je nekako bilo potisnuto ili zaboravljeno.
Izdvojiću samo neke od mnogobrojih priča:
· Gospodinu koji se žali na nerazumnu ženu
Mužu je smetalo što žena samo želi da prati svaku modu i svako veselje. Često je boljela glava od ogromne pomade na licu, čestog odlaska u kafane, nezdravog odijevanja, neurednog spavanja, nervoze od kockanja i pijančenja. Muž joj je govorio da sve to ne vodi dobru, ali žena je uvijek imala isti izgovor: „Kako svi, tako i ja!“
Vladika savjetuje gospodina da kaže ženi: „A zašto ne reći kako najbolje, tako i ja?!“
U priči prepoznajemo problem svakodnevice, gdje su ljudi zaista potpali pod uticaj onoga što naizgled radi većina i tako smatraju da i oni „moraju“. Zar nije besmisleno raditi ono što drugi rade, a da prije toga nijesmo razmislili da li je to dobro za nas? Da li se to nama zaista dopada? Pogledajte samo stil oblačenja i života kod jednog broja ljudi. Suvišno je navoditi primjere. Nažalost, ima ih preiše. Možda je najbolje reći: „Kako normalni (manjina u društvu), tako i ja!“
· Ocu koji se žali na neblagodarnog sina
Otac je želio da iškoluje sina, pa je sav novac davao na njegovo obrazovanje. Zbog toga je čak prestao slaviti slavu i ići u crkvu. Žao mu je bilo da kupi svijeću i priložiti groš. Kad je sin završio za trgovca, preuzme od oca trgovačku radnju, preimenuje je i ubrzo prevede na sebe. Otac ostane bez ičega, praktično na ulici. Toliko je bio razočaran u sina da je pomišljao da ga ubije.
Vladika ga savjetuje da se prvo vrati Bogu, crkvi, krsnoj slavi, duši svojoj. Ako treba i da prosi, nije sramota. Savjetuje mu da na tuđim pragovima prosi za hljeb i svijeću ‒ hljeb sebi za hranu, a svijeću sinu za spasenje.
Zar i ova priča ne poziva na smirenost, promišljenost, praštanje i ljubav? Na ono što je potrebno svakom čovjeku pa da ovaj svijet bude mnogo ljepši. Koliko je samo sinova ili kćeri ovako postupilo prema svojim roditeljima? Koliko je roditelja bilo spremno da gladuje samo da bi pomogli svom djetetu? Razmišljajmo češće o svakodnevnoj roditeljskoj ljubavi, više ćemo ih cijeniti. Razmišljajmo o svojim postupcima, ne odričimo se tako lako onih koji su nam sve dali. I nikako ne pomišljajmo na najgore.
Bolje i prositi, nego krasti. Vladika nas poziva da se molimo za one koji su nas povrijedili i koji su na krivom putu. Zar to nije najljepša poruka mira?
Sve priče su u sličnom duhu. Ovo je bio samo jedan djelić utisaka i razmišljanja o pročitanom kao i topla preporuka za one koji žele da pročitaju ostatak priča.