“Kafkijanska atmosfera”- bizarni događaji, bezimeni junak K., apsurdno osjećanje svijeta, i junak koji je u očima drugih stranac, prisutne su teme u “Zamku”, posljednjem romanu Franca Kafke. Roman je objavljen posthumno, protiv piščeve želje, i iako Kafka nije stigao da ga dovrši za života, nije umanjena njegova estetska vrijednost. Mračan i ponekad nadrealan, naročito za vrijeme kada je nastao, “Zamak” se tumači kao otuđenje, frustracija zbog pokušaja poslovanja sa netransparentnim, naizgled proizvoljnim kontrolnim sistemima, i uzaludna potraga za nedostižnim ciljem.
Kafka nas destabilizuje svojom prozom, u kojoj banalnost svakodnevice poprima obrise neobičnog sna ili bajke. Njegovi junaci se vrte ukrug, pokušavajući da postignu nešto za šta im je potrebno odobrenje autoriteta pred kojim je svaka individualnost beznačajna i potisnuta. Dok K. vodi bitku sa nevidljivom birokratijom, naslućujemo da je ovdje riječ o nečemu mnogo dubljem, važnijem, da smo svjedoci iskonske borbe sa bolom, samoćom i željom da se bude sa drugim.
“Ovo je Kafkino najveće djelo, jer najbolje ispunjava njegovu maksimu da knjiga treba da bude sjekira za razbijanje zaleđenog mora u nama.”
– Guardian