I ako nije zapovedan crkveni praznik, nije crveno slovo, u narodu je danas svete Varvare poštovan i proslavlja ga mali broj srpskih porodica kao svoju krsnu slavu.
Njen kult je podjednako razvijen kako na Istoku tako i na Zapadu. Kod nas je sačuvan običaj, iako nepoznatog porijekla, da se danas kuva “varica” od raznih žitarica, koja se jede sledećih dana. Takođe se “seje” žito, u plitki tanjir ili činijicu, koje će ozeleneti do Božića.
Sveta velikomučenica Varvara živjela je u četvrtom vijeku u Maloj Aziji i mučenički postradala radi vjere.Rođena je u gradu Iliopolju misirskom u neznabožačkoj porodici prebogatog i znamenitog Dioskora. Varvara je bila izuzetno lijepa i mudra devojka i otac je, u želji da je sačuva, zatvorio u kulu svoga dvorca okruženu bogatstvom, udobnostima i sluškinjama.
U toj usamljenosti Varvara je svojim blistavim umom dosegla do saznanja o Tvorcu i Gospodu iako je niko nije imao tome poučiti. Kada je jednom uspjela da pobegne iz kule, Božjim promislom srela je neke hrišćanke od kojih je saznala ono što je i sama naslućivala.
Vratila se u kulu i u svom kupatilu prosekla i treći prozor kao simbol Svete Trojice, a prstom, kao gvožđem izdubila krst u kamenom zidu.
Iz njene stope na podu kupatila proključao je izvor žive vode koja je liječila mnoge bolesti.