Tamara Osmajlić rođena je 1992. godine u Beranama gdje je završila osnovno i srednjoškolsko obrazovanje. 2011. godine upisuje fakultet umjetnosti u Prištini sa privremenim sjedištem u Kosovskoj Mitrovici. Diplomirala je 2015. godine a master završila već 2017. godine na smjeru slikarstvo. Kaže da su njene slike odraz nje same.
Ko je Tamara?
Ko je Tamara najbolje će Vam reći moje slike. Sačinjene su od sušte iskrenosti i istinitosti u trenutku stvaranja, pa me najvjerovatnije i mogu predstaviti. Kao što i drugi ljudi traže odgovore na neka pitanja, tako i ja činim kroz proces nastanka likovnog djela. Između ostalih uvijek se postavlja pitanje “Ko sam ja?“, pa konstantnim radom i istraživanjem uvijek dopuštam svijetu da me upozna. Na tom mjestu i sa tim razgovorom između djela i onoga koji posmatra javljaju se odgovori na tuđa i moja pitanja, saznanja o tome ko smo zaista, različita osjećanja, nove ideje i ko zna šta sve još.
Ko je prvi spoznao Vaš talenat?
Deda je prvi primjetio da ja tu nešto stvaram. Iako je bio odličan i iskren u pisanju, i poznavao ovu drugu stranu umjetnosti govorio je: „Ja znam da pišem, ali za crtanje sam totalni antitalenat“, šaljući mi na taj način podršku i divljenje za ono što radim.
Ko Vam je bio najveća podrška? Čija Vam je podrška najviše značila?
Najveću podršku sam imala od svoje porodice, voljene osobe i prijatelja, a značila mi je svaka. Ta podrška se mijenjala kroz smisao i oblik, ali je uvijek postojala i u svakom priodu me je „gurala“ u svijet umjetnosti.
U kojim tehnikama ste se oprobali a koju preferirate?
Oprobala sam se u velikom broju tehnika (crtež: ugljen, olovka, hemijska, pastel, rapidograf; slika: akril, ulje…zidne tehnike, vajarske, grafika: linorez, akvatinta, bakropis…), ali uvijek istražujem, trudim se da obogatim svoj rad i znanje što više. Već neko vrijeme koristim akril na platnu u kombinaciji sa akrilnim flomasterom, crtam na zidu i vezem. Trenutno najviše uživam, izučavam i radim sa tim tehnikama, ali to se vremenom mijenja, nadograđuje ili kombinuje.
Koja Vam je omiljena boja i zašto?
Dugo sam bila vezana za plavu boju jer je oslikavala moje pređašnje melanholično stanje. Sada ponovo koristim čitavu paletu, ali više ih postavljam kao eksperiment, to jest izučavam kako reaguju jedna na drugu.
Koji su dominantni motivi na Vašim slikama?
Dominantne su kuće, arhitektura, krovovi, prozori, opeka, što se često pretvara u portrete i figure. Još uvijek nisam sigurna zašto baš pravim kuću kao osnovu za dalji rad ili zašto ostavljam da se nakon svega možda javi na kraju kraju procesa, ali uvijek je prisutna. A što se tiče portreta uvijek ih sa lakoćom pronađem (ili se sami pojave), pa im onda studioznije pristupim. Ponekad iz portreta prelazim u figuru, zavisno od toga koliko imam prostora ili koliko osjetim da je ta ista figura fleksibilna da često „prelomljena“ stane u format ili da izlazi iz istog. Tražeći slobodu.
Da li je boja na Vašim platnima povezana sa sadržajem slike ili pak sa stanjem duše?
Definitivno sa stanjem duše. Naravno, podrazumijeva se i da je likovno opravdano u svakom smislu.
Imate li svoje omiljeno djelo?
Svako djelo izaziva određenu emociju. Nekad je do samog djela, nekad do našeg trenutnog stanja. Ako je do djela imam omiljenih, a ako je do mene trenutno mi pada jedno na pamet, sjutra će možda drugo.
Iza sebe imate veliki broj izložbi…Više o njima
Bilo ih je zaista puno, ali bih izdvojila tri, a to su izložba slika i crteža, Galerija „Josip Bepo Benkovi“, Herceg Novi(2018), zbog prelijepog prostora i divnih ljudi; master izložba „Postfiguralnost“, Galerija fakulteta umjetnosti, Kosovska Mitrovica(2017), koja je predstavljala tada krunu stvaranja po završetku studija i izložba crteža „TRIO ART“, Dom vazduhoplovstva i protivvazduhoplovne odbrane, Zemun(2015), gdje sam izlagala u tom trenutku najbolje crteže.
Mural: Nastao na osnovu slike „Panorama Berana“, koja je kasnije poslužila kao skica. Ideja da se tako nešto pretoči u mural predložena je od strane Opštine Berane i Sekreterijata za sport, kulturu, omladinu i saradnju sa NVO.
Značajan je zbog širenja svijesti i kulture, a meni lično još više jer je u pitanju moj grad.
Da li se u današnje vrijeme (u Crnoj Gori) može živjeti od umjetnosti?
Može bilo gdje, samo dok se osvještavamo.
Gdje nalazite inspiraciju?
U svakodnevnom životu. U razgovoru sa ljudima, u događajima, u arhitekturi, u prirodi, u kafi, muzici, pokretu… u svemu što osjećaju čula.
Imate li hobi?
Imam. Može zvučati čudno ali igram airsoft.
Poruka za mlade…
Vjerujte u sebe i svoje snove.