Tirkizni, odnosno svijetlo plavi kanjon Tare se prostire između zelenih i bijelih planinskih vrhova, pomaljajući se u svoj svojoj nepomućenoj slavi. Rijeku Taru čine dvije odvojene rijeke koje izviru u planinama Komovi, a to su Opasanica i Varuša. Kao što smo već pomenuli, litice kanjona su duboke nevjerovatnih 1300 m, što ga čini drugim najdubljim kanjonom na svijetu, ali bezuslovno prvim u pogledu ljepote i sklada.
Rijeka Tara je duga 158 km, i ima čak 14 pritoka, kao i nevjerovatnih 69 brzaka, pa ni ne čudi što je najpopularnija destinacija za rafting u cijeloj Crnoj Gori. Još jedna odlika, odnosno više odlika, koje samo doprinose njenom divljem i netaknutom opisu su vodopadi – njih čak 40, od kojih se najviše izdvajaju Crna Vrela, Bijela Vrela, Đavolje Laži, Sokolovina i Bijeli Kamen.
Pored toga što je riječ o jednom od nesumnjivo najljepših prizora kada je u pitanju priroda Crne Gore, ljepota kanjona Tare je takođe prepoznata od strane organizacije UNESCO. Naime, kanjon Tare je postao dio programa “Čovjek i Biosfera”, zahvaljujući svojoj raznovrsnoj flori i fauni.
Vrste ribe poput pastrmke, lososa i liplje, i drugih životinja poput orlova, lešinara, medvjeda, vukova i lisica, pronalaze trajno utočište u divljini koja okružuje kanjon Tare. Šume oko kanjona obiluju drvećem hrasta, crnog bora i jasena, dok je voda rijeke čista i pitka duž cijelog svog toka, što je samo još jedan pokazatelj netaknute prirode ovog područja.
Još jedan prizor za pamćenje, pored samog kanjona, je elegantni most na Đurđevica Tari koji se prostire na visini od 172 m iznad rijeke.
Izgrađen je u periodu između 1883. i 1940. godine sa ciljem da poviježe dvije suprotne strane kanjona, odnosno sela Budeševicu i Trešnicu, dok je za nacrt mosta odgovoran profesor Miljat Trojanović. Most je dug 365 m, i poprilično uzak, i spada u najljepše evropske mostove. Prepreke prevaziđene onovremenom tehnologijom, skladnost lukova mosta su podstakle legendu da su u izgradnji mosta učestvovala mitska bića – dobre vile, koje su graditelje navodile kako da naprave most.
Originalni most je miniran je samo dvije godine nakon što je završen, početkom 1942. godine. Miniranje je izvršeno po naređenju antifašista, i to strateški, na način koji će omogućiti kasniju obnovu. Iz ovog razloga je samo jedan od manjih lukova raznesen, kako bi se most onesposobio.
Kada se rat završio, most je obnovljen u periodu između 1945. i 1946. godine, i vraćen u prethodno stanje, nakon čega je postao jedna od omiljenih turističkih atrakcija u Crnoj Gori.
Izvor: Porto Montenegro