Da slika govori više od riječi odavno nam je poznato i pokazano. Negdje je rečeno da nijedna emocija ne može tako jako biti predstavljena kao ona zarobljena u trenutku koja će da traje vječnost.
Ljudi su se kroz svoje postojanje izražavali kroz hijeroglife, crteže, slikanje temperama, akvarelama, grafitom i ostalim tehnikama ali i skrivanjem iza jedne alatke koja se zove foto aparat.
Koliko su nekada bile popularne fotografije i koliko danas imamo senzibiliteta za ovu vrstu umjetnosti otkrivaju nam iz fotografske radnje Rabrenović koja je ujedno najstarija fotografska radnja za izradu fotografija u boji u Beranama.
Vrata fotostudija otvorila nam je Stela Rabrenović.
Ova fotografska radnja ima neobičan početak, naime počela je sa radom 1990. godine kada se Milan Rabrenović vratio sa broda. Ono što je nesvakidašnje jeste da jedan moreplovac duge plovidbe okači kapu o klin i sa pregrštom časopisa i knjiga, snažnom voljom i entuzijazmom odluči : „Ja više ne plovim, baviću se fotografijom“. Ovim riječima kreće Milanova foto avantura.
„Kupljena je fotografska oprema, nije se pitalo za cijenu, a one su bile u markama”, prisjeća se Stela, njegova ćerka.
Tu su bili aparati kao što su Zenit, Praktika a kasnije Cannon,Nikon i mnogi drugi.
Rabrenović je bio samouk, znanje je crpio iz knjiga, časopisa i sopstvenog iskustva. Prvo iskustvo imao je kao srednjoškolac u foto-labaratoriji gdje je ručno razvijao filmove i fotografje.
Milan Rabrenović je u svakom trenutku bio je dostupan svim građanima Berana, da im zabilježi sva moguća dešavanja od onih najsrećnijih kao što su svadbe, rođendani, maturske večeri i razne druge proslave, do onih najtužnijih kao što su sahrane. Srce radnje kuca sa srcima građana.
Kada se kasnije pojavila digitalna fotografija Rabrenović je čuvao svoje aparate i opremu, za koju je bio emotivno vezan, i stalno ponavljao : „nijedan digitalni aparat neće moći da napravi tako dobru fotografiju kao analogni aparati”.
Ranije su se ručno razvijali filmovi i ručno radile fotografije u mračnim komorama, a zatim je došlo vrijeme mašini pa je tako prva mašina u ovoj foto radnji bila Durst.
Za sve ljubitelje fotografije i radoznale oči Rabrenović je za svog života upriličio dvije samostalne izložbe kao i jednu grupnu na kojoj je i dobio nagradu za najbolju fotografiju.
Povodom dana Narodne tehnike, Rabrenovićevo djelo “Sjećanje” dobilo je prvu nagradu u pojedinačnoj kategoriji.
Po njegovoj smrti posao pretvaraju u porodični i preuzimaju ga njegova ćerka Stela i sin Stefan.
Oni su se još od malih nogu vrzmali po radnji i interesovali se za mistični svijet papira koji nosi priču. Kako su rasli otkrivali su tajne i tehnike zanata pa su pomagali ocu u njegovom poslu. Baš on stari moreplovac i fotograf naučio ih je da je rad, pristupačnost svima, veseo i pozitivan duh najvažni je za svakog fotografa.
„Baš onakav kakav je bio i on sam“, dodaje Stela.
Da fotografija ne može da nadopuni prazninu koja ostaje kada nas neko napusti odlično znaju Milanovi najbliži i sami građani Berana, ali ostaje sjećanje, foto uspomene koje trgaju od zaborava one duhovne i živa riječ da se prenosi.
Kada govorimo o tome kako je nekad bilo ona sa sjetom samo odmahne glavom.
„Mogu reći da ništa nije isto kao što je bilo nekada. Fotogrfija više nema vrijednost. Ona se više ne radi za uspomenu, danas je to samo prolazni trenutak zabilježen da bi se objavio na nekoj društvenoj mreži“, zaključuje ona.
