Uskraćivanje igre zarad ranog učenja veoma šteti djeci. Zbog čega onda nastavljamo sa ovim užasnim trendom uskraćivanja djeci igre i društvenih aktivnosti, iz kojih toliko nauče, i podvrgavamo ih besmislenom i površnom “akademskom radu” iz koga tako malo dobijaju?
Učenje akademskih znanja u obdaništu nema dugoročnih dobrobiti, već je štetno, piše razvojni psiholog Piter Grej, pozivajući se na istraživanja naučnika.
“Rano učenje ne smanjuje jaz između bogatih i siromašnih, što je najčešće opravdanje za rano učenje. Djeca koja su počela da rade školsko gradivo u predškolskom uzrastu jesu malo uspješnija u prvom razredu, do trećeg razreda se njihova prednost gubi, a neke od najbolje sprovedenih studija pokazuju da do četrvtog razreda ta djeca počinju da imaju lošije rezultate nego ona koja nisu bila u programima ranog učenja. Takođe, djeca koja su učila u obdaništu imaju lošije pokazatelje emocionalnog i socijalnog razvoja u odnosu na djecu koja su se u obdaništu igrala.”
“Govorio sam na mnogim konferencijama o ranom učenju tokom prethodnih godina i stalno slušam vaspitače koji se žale da su djeca nesrećna jer im je uskraćena igra na račun sjedenja za pisaćim stolom. Često srijećem vaspitače koji su odustali od ovog posla baš zato što ne žele da sprovode programe koji štete djeci. A to su upravo oni najbolji vaspitači, koji uviđaju šta se dešava sa djecom i ne žele to da trpe,” upozorava Grej.
“Zbog čega onda nastavljamo sa ovim užasnim trendom uskraćivanja djeci igre i društvenih aktivnosti, iz kojih toliko nauče, i podvrgavamo ih besmislenom i površnom “akademskom radu” iz koga tako malo dobijaju? Moje mišljenje je da su političari koji donose obrazovne politike i birokrate koje ih primjenjuju – nezainteresovani i arogantni. Niti znaju mnogo o djeci i učenju, niti ih je briga za dvije grupe ljudi koji o tome znaju. Ne obraćaju pažnju na naučnike koji istražuju dječiji razvoj, i ne obraćaju pažnju na vaspitače i učitelje, koji svakodnevno svjedoče tome kako ove politike utiču na djecu.
Nekada su nastavnici mogli da odluke o radu na času donose na osnovu sopstvenog iskustva, znanja i zdravog razuma, prilagođavajući metod različitim i promjenljivim potrebama svakog djeteta. Ali danas se na nastavnike gleda kao na službenike birokratije, dužne da izvršavaju planove koje je donio neko drugi – toliko sati toga, toliko ovoga – i sve mora da bude isto za svu djecu bez obzira na njihova interesovanja i sposobnosti. Djeca su samo brojke, ne i osobe.”
Uskraćivanje igre zarad ranog učenja veoma šteti djeci. Zbog čega onda nastavljamo sa ovim užasnim trendom uskraćivanja djeci igre i društvenih aktivnosti, iz kojih toliko nauče, i podvrgavamo ih besmislenom i površnom “akademskom radu” iz koga tako malo dobijaju?
Učenje akademskih znanja u obdaništu nema dugoročnih dobrobiti, već je štetno, piše razvojni psiholog Piter Grej, pozivajući se na istraživanja naučnika.
“Rano učenje ne smanjuje jaz između bogatih i siromašnih, što je najčešće opravdanje za rano učenje. Djeca koja su počela da rade školsko gradivo u predškolskom uzrastu jesu malo uspješnija u prvom razredu, do trećeg razreda se njihova prednost gubi, a neke od najbolje sprovedenih studija pokazuju da do četrvtog razreda ta djeca počinju da imaju lošije rezultate nego ona koja nisu bila u programima ranog učenja. Takođe, djeca koja su učila u obdaništu imaju lošije pokazatelje emocionalnog i socijalnog razvoja u odnosu na djecu koja su se u obdaništu igrala.”
“Govorio sam na mnogim konferencijama o ranom učenju tokom prethodnih godina i stalno slušam vaspitače koji se žale da su djeca nesrećna jer im je uskraćena igra na račun sjedenja za pisaćim stolom. Često srijećem vaspitače koji su odustali od ovog posla baš zato što ne žele da sprovode programe koji štete djeci. A to su upravo oni najbolji vaspitači, koji uviđaju šta se dešava sa djecom i ne žele to da trpe,” upozorava Grej.
“Zbog čega onda nastavljamo sa ovim užasnim trendom uskraćivanja djeci igre i društvenih aktivnosti, iz kojih toliko nauče, i podvrgavamo ih besmislenom i površnom “akademskom radu” iz koga tako malo dobijaju? Moje mišljenje je da su političari koji donose obrazovne politike i birokrate koje ih primjenjuju – nezainteresovani i arogantni. Niti znaju mnogo o djeci i učenju, niti ih je briga za dvije grupe ljudi koji o tome znaju. Ne obraćaju pažnju na naučnike koji istražuju dječiji razvoj, i ne obraćaju pažnju na vaspitače i učitelje, koji svakodnevno svjedoče tome kako ove politike utiču na djecu.
Nekada su nastavnici mogli da odluke o radu na času donose na osnovu sopstvenog iskustva, znanja i zdravog razuma, prilagođavajući metod različitim i promjenljivim potrebama svakog djeteta. Ali danas se na nastavnike gleda kao na službenike birokratije, dužne da izvršavaju planove koje je donio neko drugi – toliko sati toga, toliko ovoga – i sve mora da bude isto za svu djecu bez obzira na njihova interesovanja i sposobnosti. Djeca su samo brojke, ne i osobe.”
reklama
“Često sam se pitao, šta bi se desilo kada bi se nastavnici, koji uviđaju šta se dešava, pobunili i protestovali, ne pojedinačno, već udruženo. Tim prije me je oduševilo kada sam u junu ove godine pročitao o zajedničkom otporu vasipitača iz Bruklina u Masečusetsu. Trideset sedam vaspitača iz 34 državna vrtića u Bruklinu potpisalo je pismo koje su pročitali naglas na sastanku Školskog odbora Bruklina:
Evo dijela ovog pisma:
“Svoje karijere smo posvetili poučavanju petogodišnjaka i šestogodišnjaka, i uvjerili smo se da neke savremene prakse imaju dugoročan štetni uticaj da socioemocionalnu dobrobit djece. Zbog toga danas želimo da ukažemo na jedan novi rascjep koji se pojavio u bruklinskim obdaništima. U pitanju je rascjep između naučnim istraživanjima utvrđenih načina na koje dejca najbolje uče – i programa koji nadležni od nas traže da primjenujemo. (…)
Primjećujemo da se mnoga djeca već sada bore sa anksioznošću jer znaju da se u školi očekuje da znaju da čitaju. Sada je već uobičajeno čuti predškolce kako govore “Ne znam da čitam, mrzim čitanje, mrzim školu, nisam dobar ni u čemu”. To je ono što nas najviše brine.
Akademski pritisci na djecu od pet i šest godina čine da je ovoj djeci sve teže da razvijaju samokontrolu, da budu samostalna i kreativna. Sva istraživanja pokazuju da je djeci potrebno da vrijeme troše na igru, ali zbog zahtjeva akademskog učenja, učenja kroz igru ima sve manje, a nekim danima ga uopšte i nema. Kao vaspitači, znamo da igra nije samo igra – ona razvija moždane funkcije, omogućavajući nam da slijedimo svoje ciljeve i odolijevamo distrakcijama. Kroz igru djeca razvijaju koncentraciju i kontrolu emocija.
Mala djeca stvorena su da se kreću i istražuju. Mnoga djeca koja moraju da sjede duže vremenske periode postaju frustrirana, dobijaju grčeve u mišićima i vrpolje se. Sve je više djece kojoj se dijagnostikuju ADHD (poremećaj nedostatka pažnje) i drugi problemi u ponašanju, i mi znamo zašto se to dešava. Međutim, ono što se preduzima samo produbljuje problem…”
“Interesovalo me je da li se nešto promijenilo nakon ovog istupa vaspitača u Bruklinu, i saznao sam da je u novoj školskoj godini manje-više, sve ostalo isto. Da li će vaspitači imati snage da preduzmu nešto više od ovog pisma, možda da stupe u štrajk? Ne štrajk zbog loših plata ili beneficija, već štrajk za dobrobit naše djece i za bolju budućnost nacije,” pita se Piter Grej na kraju svog autorskog teksta u magazinu “Psychology Today”.