Što Te sputava, srce moje, da ne progovori iz dubina
kao orgulje skrivene u crnom lišću noći?
Noćas gledaš kako se odražava u Armu
red svjetiljaka Firentinskih.
Zar nisi o tome davno sanjarila
u djetinjstvu, dok su nad glavom
drhtale zvijezde, u vinogradu?
Noćas, gle! Kako osjećaš vjetar što dolijete s Arna,
sa rijeke koju gledaš otvorenim očima,
a moglo bi je rukama grabiti kao vodu
s potoka u Rastušju. U Rastušju je mati,
moja mati, i moje sestre, i kuća.
Jeste li spremile ljetinu,
vas tri koje ste same ostale
kod starinske kuće mojih djedova,
čuvajući oganj da ne zgasne med zidovima
doma koji ostaviše muške ruke?
Gledao sam danas u San Lorenzu “Zoru”,
koju stvoriše Ruke u tamnim tišinama mutnoga stoljeća;
Bez prestanka mislim na ruke te
i ne mogu da vjerujem da su zaista mrtve.
Mrtve ruke.