Persijski mač, jedan od najvrednijih eksponata Polimskog muzeja u Beranama, nestao je sa polica prije 16 godina i do danas nije pronađen, pišu Vijesti. Bio je vlasništvo potomaka Adema Softića, jedinog beranskog muftije od 1912. do 1922. godine i uglednog šerijatskog kadije.
Porodica Softić je vrijedni predmet, za koji tvrde da potiče iz 8. vijeka, ustupila muzeju na čuvanje još 1953. godine, bez ikakve naknade. Danas kažu da nikada nijesu dobili informaciju kako je nestao dragocjeni predmet, koji je njihov predak Adem početkom prošlog vijeka dobio na poklon od prijatelja – Persijanca.
„Od osnivanja muzeja, sve do 2002. godine, persijski mač koji je moja baba Valhida Softić, udovica Ademova, ustupila na čuvanje toj ustanovi i svom gradu, bio je, prema riječima stručnjaka, jedan od od najvrednijih eksponata islamskog perioda u Crnoj Gori uopšte. Držak i korice mača okovani su srebrom. Prethodno su, tokom 90-ih godina prošlog vijeka, sa njega poskidani ćilibarski ukrasi, kojim su bile ukrašene korice i držak. Ta krađa je tada prošla nezapaženo, međutim, septembra 2002. sa polica Polimskog muzeja, gdje je bio izložen skoro pola vijeka, ‘Persijski mač’ moga djeda Adema Softića nestao je bez traga. Od tada do danas – ćutanje“, kazao je za „Vijesti“ Adem Ado Softić. On svake godine na društvenim mrežama podsjeća na krađu eksponata, jer je, kako kaže, to jedini način da podsjeti na ćutanje i nemar nedležnih. U muzejskoj kartoteci, mač se vodi kao „ukraden“, a porodica tvrdi da niko povodom krađe nije pozvan na odgovornost, niti se „ko miješao u svoj posao“. Poslije policijskog ispitivanja, rutinskog uzimanja izjava i utvrđivanja činjeničnog stanja, kaže Softić, u gradu je na scenu stupio zakon ćutanja.
„Grad i muzej su na najgori mogući način izigrali i zloupotrijebili povjerenje porodice Softić“. Softić podsjeća i kako je jedan od bivših beranskih funkcionera, nakon što je porodica u policiji i medijima uporno insistirala da se slučaj do kraja istraži i ukradeni mač pronađe, izjavio: „Šta ste napravili ovoliku galamu oko toga? Šta je strašno ako je nestao jedan obični nož”.
Da je ćutanje kada je riječ o krađi mača u Beranama – pravilo, pokazao je i pokušaj „Vijesti“ da od dugogodišnjeg bivšeg direktora te ustanove Predraga Lutovca dobiju komentar o nestanku vrijednog esponata.
On je rekao da nema “potrebe da priča na tu temu“. O ukradenom maču, vjerovatno najvrednijem eksponatu Polimskog muzeja uz pancir košulju iz Donje Ržanice, u inventuri pod brojem 285/801 i danas stoji sljedeći opis:
“Persijski mač, Inv. br. 285, Softić Vahida, Berane, čelik i srebro, svojina Adema Softića, šerijatskog sudije iz Berana. Adem ga je dobio od svog prijatelja Persijanca 1902. godine… Korice mača su gumene, okovane srebrom, dužine 45 cm. Na vrhu korice je okruglo dugme, podijeljeno na 4 polja pomoću dvije žice. U poljima su po dva stilizovana lista. Iza dugmeta je polje dužine 6 cm urađeno u tehnici iskucavanja sa obje strane. Sa donje strane se nastavlja polje urađeno u tehnici iskucavanja a preko ofarbano crnim tušem, oštećeno na nekim mjestima, sa geometrijskim motivima tipične persijske umjetnosti“.
Ademovo bogatstvo završilo kod “lovaca na položaje i imovinu”
Tokom burnih dešavanja nakon Drugog svjetskog rata, Softići su ostali bez nekoliko vrijednih porodičnih predmeta i imovine. Adem kaže da je to duga i gorka priča i podsjeća da je, pored mnoštva vrijednih eksponata, porodica prije više od 60 godina predala na čuvanje Polimskom muzeju i srebrni čibuk iz 19. vijeka dužine 75 centimetara, takođe vlasništvo Ademovo, čija su dva sina poginula u partizanima.
„Adem efendijina nepokretna imovina, koju je Uvjerenjem Okružnog suda Opštine beranske od 1. oktobra 1923. sačinjavalo 5 dućana, 6 kuća i 20 rala zemlje u nekadašnjem najstrožem centru Berana, današnjem trgu na dnu glavne ulice, procijenjena na 800.000 tadašnjih dinara, završila je u imovinskim kartonima ovdašnjih istaknutih lovaca na položaje i imovinu. Muftijin jedini preživjeli sin protjeran je iz svojih šest kuća da pravi novu, sedmu. A onda je sa nekretnina pohara krenula na pokretnine…“, napisao je Adem Ado Softić u jednom od podsjećanja na nepravdu učinjenu porodici.
Depoi kao vječna staništa vrijednih predmeta
U knjizi orjentalistkinje dr Dragane Kujović „Tragovima orijentalno-islamskog nasljeđa u Crnoj Gori“ piše da je „perskijski mač“ predmet „koji bi mogli biti etnografsko svjedočanstvo orijentalnih uticaja“.
Ona kaže da je krađa tog i drugih eksponata primjer jednog od načina pustošenja muzejskih fondova.
“Muzeji u Crnoj Gori popunjavali su svoje sadržaje istraživanjima, poklonima i otkupima. Do današnjih dana stiglo je i očuvano ono što raznorazni pohodi, pohare ovih prostora, ‘pozajmljivanje’ i uzimanje na ‘revers’ nisu zauvijek odnijeli. Neki predmeti su sretnim okolnostima ipak donošeni na mjesto odakle su uzeti, u nekim slučajevima procedure potraživanja traju i danas. Dobar primjer vraćanja posuđenog odnosi se na originalni persijski ćilim (Cetinje, Državni muzej, inv. br. 351), koji se danas nalazi u prostorijama Narodnog muzeja na Cetinju i koji je nakon korištenja u jednom kancelarijskom prostoru ipak sretno stigao do svog izvornog odredišta“.
U opadajućem i sve manje podstaknutom stručnom entuzijazmu muzejskih radnika, kaže ona, „čini se da depoi ponekad postaju ‘vječna staništa’ prikupljenih artefakata, a stalne postavke godinama neizmjenjive ili neznatno inovirane ekspozicije materijala“.
Kujović primjećuje i „nedostatak informacija o predočenom materijalu koji je sačuvan, pažljivo pohranjen i izložen, ali nažalost bez odgovarajućeg opisa“.
„Eksponati su, u nekim slučajevima, na putu da budu vraćeni svojem muzejskom odredištu, završavali u plamenu, stare arhive bile žrtvovane kao dobar izvor starog papira i mogući način uštede u proizvodnji istog“.