Željko Novović je rođen 1992. godine u Beranama. Osnovnu školu i gimnaziju je završio u Andrijevici. Odmah po završetku gimnazije upisuje Fakultet za saobraćaj, komunikacije i logistiku u Beranama. Diplomirao je 2015. godine na odsjeku za drumski saobraćaj sa ocjenom 10 i prosječnom ocjenom tokom studija 10, stekavši zvanje diplomirani inženjer saobraćaja. Bio je stipendista Opštine Berane i dobitnik velikog broja nagrada tokom studija, među kojima su i nagrade za najboljeg studenta na fakultetu tri godine za redom, kao i pohvalnicu “21. jul” od Opštine Berane, 2013. i 2014. godine. Sa svojom porodicom živu u Trepči, bavi se porodičnim biznisom, slika…
Kada se i kako javila ljubav prema umjetnosti?
Još tokom osnovne škole postojala je primijetna razlika između mojih vršnjaka i mene kada je u pitanju likovno obrazovanje. Moje crteže, koji su uvijek bili fokusirani na što vjerniji prikaz realnosti, odlikovale su, i tada, oštre linije i relativno dobar raspred predmeta u prostoru, što za treći razred osnovne škole i nije baš karakteristično. Naravno, to je nekim nastavnicima zapalo za oko.
Ko je prvi primjetio Vaš talenat?
Posebnu pažnju su mi posvetili nastavnica engleskog jezika Vesna Pavlović i nastavnik likovnog obrazovanja Sreten Johanović, koje ovom prilikom srdačno pozdravljam. Nastavnik Johanović je, na moju žalost, bio angažovan nepunu godinu dana kao predavač u osnovnoj školi “Bajo Jojić” u Andrijevici. Te godine, pomenuti nastavnici su organizovali izložbu najboljih radova učenika naše škole, na kojoj sam osvojio prvo mjesto. Posle odlaska gospodina Johanovića moj talenat je bio u potpunosti zanemaren od nastavnika koji je kasnije bio angažovan, što je mene, tadašnjeg dvanaestogodišnjaka udaljilo od četkice.
Ipak ste našli način da nastavite da razvijate svoj talenat…
U petom razredu nailazim na predmet osnovno tehničko obrazovanje (OTO), koji sam zbog crtanja i radionice, moram priznati, obožavao. Tadašnji nastvanik, Mileta Barjaktarović, koji, na žalost, nije više među živima, trudio se da iz mene izvuče maksimum, uvijek je donosio najkomplikovanije skice koje je trebalo u datoj razmjeri prenijeti na papir, što za mene nije predstavljalo neki problem. Jednostavno, uživao sam u tome. Međutim, sve ovo je kratko trajalo. U gimnaziji nismo imali predmet koji je bio vezan za crtanje i slikanje, pa sam pauzirao sa ovim aktivnostima. Planirao sam da upišem Arhitekturu, no igrom slučaja sam zakasnio na upis, pa sam odlučio da upisem saobraćajni fakultet u Beranama. Po završetku studija, 2015. godine upoznajem velikog čovjeka, pravog prijatelja i sjajnog slikara, našeg Beranca Gorana Rakočevića. Kroz komunikaciju sa njim i posmatranje njegovih slika, došao sam na ideju da bih možda trebao da počnem da slikam, što je on sa oduševljenjem prihvatio i ponudio da pomogne oko nabavke materijala neophodnog za početak. Naravno, sve ovo ne bi krenulo u tom pravcu da nisam imao podršku od porodice. Znajući mene i sve moje sposobnosti, jedva su čekali da vide kako ću se snaći u ovoj oblasti. Posle nekoliko dana, stigao je prvi set četkica, uljanih boja i platna razločitih dimezija. Iste večeri, završena je i prva slika.
Kakva je Vaša prva slika bila?
Za oko profesionalca, kič, ali u očima početnika, savršena. Oduševljenja nije falilo. Za kratak period sam uradio nekoliko slika. Međutim, kako je rastrao broj slika, sve više sam uočavao propuste na onim prethodnim, počeo sam da ih dorađujem, sređujem. Koristio sam literaturu na internetu, analizirao slike starih majstora, pokušavao da “provalim” kako su oni radili neke elemente. Naravno, trud se isplatio, slike su već počele da dobijaju neku prihvatljivu formu, koloritski su bile dosta sređenije. No, najveću zahvalnost dugujem mom prijatleju Slobodanu Dimitrijeviću, slikaru iz Srbije koji zadnjih nekoliko godina živi i stvara u Beranama. On je neko ko je nesebično, krajnje iskreno, prijateljski, ali i veoma profesionalno pristupio analizi nekih mojih slika, ukazujući na propuste, najčešće vezane za kolorit (koji inače predstavlja najveći problem za početnike). Upijajiući sve njegove sugestije i primjenjujući ih, uspio sam da postignem ono što ranije nisam mogao. Danas, moj opus čini više od 50 slika, od kojih je tridesetak u mom ateljeu i one su uvijek spremne za izložbe. Dosta slika sam prodao, neke sam poklonio najdražim osobama, neke su namijenjene već nekome, a neke prosto ne zelim otuđiti, jednostavno su prirasle za srce.
Koju tehniku najčešće koristite i zašto?
Što se tiče tehnike slikanja, kositim uljanu tehniku. Obično je to ulje na platnu, ali često se kao podloga nađe i lesonit ili šperka. Ulje je inače tehnika koju su korsitili stari majstori, najviše je zastupljena u svijetu, najviše popularna i cijenjena kod ljubitelja likovne umjetnosti, što svakako ne znači da ostale tehnike nisu jednkao vrijedne, ali, htjeli mi to ili ne, prosto termin “ulje na platnu” je svima dobro poznat, i samim tim mami interesovanje publike. Lično, ulje koristim jer mi najviše prija za rad, pruža mnogo više mogućnosti nego ostale tehnike. To se ogleda prije svega u procesu sušenja koji je kod ulja veoma dug, čak do nekoliko nedelja (u literaturi se može naći podatak da proces sušenja ulja traje i po nekoliko godina), s obzirom na to, ulje pruža mogućnost raznih intervencija i dorada i nakon nekoliko dana, što je svakako veoma bitno za slikara. Međutim, uljna tehnika je takođe veoma zahtjevna tehnika, baš zbog pomenutog procesa sušenja i masnoće koju boje sadrže. Ta masnoća se kontorliše dodavanjem prirodnog rastvarača – terpentina, a sve u cilju kvalitetnog sjedinjenja i kompaktnosti boje.
Kako se postiže dugovječnost slike?
Dosta ljudi me pita koliko dugo slika može biti tako dobra, da ne puca, da ne blijedi, ali je na ta pitanja teško dati odgovor. Ako proučite literaturu iz ove oblasti, možete doći do zaključka da vijek neke slike ne zavisi samo od umijeća slikara i kvaliteta boje, na njenu postojanost utiče mnogo faktora, kao sto su izloženost svjetlosti, vlažnost vazduha, temperatura i još mnogo toga. Osim ulja, volim da radim grafiku, mada, iskreno, rijetko posežem za običnom olovkom.
Kruna Vašeg dosadašnjeg rada su dvije izložbe. Nešto o njima.
Do sada sam izlagao dva puta. Prva izložba je bila kolektivnog kakraktera, održana je u Polimskom muzeju u Beranama. Porkovitelj izložbe je bila Opština Berane u saradnji sa Polimskim muzejom. Na izložbi su pored mojih slika bile izložene slike mojih prijatelja Gorana Rakoćevića i Slobodana Dimitrijevića. Izložba je trajala u prediodu od 14. marta do 5. aprila ove godine. Zbog njihovog izuzetno korektnog i prijateljskog odnosa prema meni, želja mi je bila da baš sa ovim ljudima organizujem svoju prvu izložbu u Beranama, i eto to se ostvarilo. Odziv građana je bio veliki, ljudi su bili zaista oduševljeni našim radovima. Ono što mi je zapalo za oko jeste činjenica da je izložbu posjetio veoma mali broj omladine.
Vaša prva izložba…
Moja prva samostalna izložba je održana u Centru za kulturu i sport “Mihailo Lalić” u Andrijevici. Izložba je bila organizovana u okviru programa kulturnog ljeta opštine Andrijevica. Prijatelji i sugrađani su mogli da vide 22 slike. Naravno, na otvaranju izložbe 2. jula bio je zaista veliki broj ljudi, puno pozitivnih komentara, i ono što se zaista moglo vidjeti na njihovim licima je bilo oduševljenje.
Koliko je teško biti umjetnik u Crnoj Gori?
Crna Gora je podneblje koje je idealno za inspiraciju umjetnika, ali ne i za samo stvaralastvo i egzistenciju istih. Trenutno stanje u državi i drustvu, i dosta loš životni standard sputavaju umjetnost, a samim tim i nas umjetnike. No, ako uzmemo globalnu sliku, ni u svijetu nije mnogo bolje stanje. Masovna proizvodnja, a posebno savremene informacione tehnologije su dovele do toga da je tržište prezasićeno raznim sadržajima i uslugama, samim tim se odvlači pažnja ljudi sa istinski vrijednih stvari. Npr., da ne idemo dalje od našeg grada, od Berana, ako prošetamo ovih dana glavnom ulicom, vidjećemo pune kafiće omladine, namrštene face, preglasnu muziku sa nerazumnim i bezvrijednim sadržajem, zurenje u telefone – tako nam dani prolaze, tako nam mladost prolazi.
Koja Vam je najdraža slika?
Pa, sve slike su mi drage, svaka u sebi sadrži neku poruku, neki poseban trenutak. Svaka slika je priča za sebe, posebna i neponovljiva. Omiljena koju sam uradio je “Čežnja”. To je slika koja za mene ima posebnu simboliku i zaista je rađena sa mnogo ljubavi. Slika koja je za mene više od slike.
Gdje crpite inspraciju?
Kao što sam prethodno kazao, Crna Gora je idealno mjesto za inspiraciju stvaralaca. Prirodne ljepote koje vire iza svakog “ćoška” idealni su motivi za slikare. Inspiriše me sve što je lijepo, sve što je istinito, stvarno i neprolazno. Trudim se da neke trenutke i elemente iz prirode prenesem što realnije na platno. Često zbog toga nailazim na kritike od nekih kolega slikara, obično onih koji slikaju apstrakciju. Držim se toga da je grijeh mijenjati nesto sto je Bog stvorio, i da ništa ne može biti ljepše od Božijeg stvaralaštva, zato slikam prirodu i njene plodove u stvarnom obliku.
Koji su Vaši hobiji?
Iskreno, dugačak je spisak stvari koje volim da radim. Na selu čovjek uvijek može da nađe neku zanimaciju, i to je prednost života na selu. Još od malih nogu trčao sam sa djedom, uvijek noseći čekić u rukama, to me i danas prati, volim da se družim sa alatom, da nešto popravim, napravim, izumim. Volim ribolov, životinje, šetnje u prirodi, planine, rijeke, druženje. Volim da napravim dobru fotografiju. Da radim u pčelinjaku, da pročitam neki lijep tekst, neku lijepu pjesmu. Posebnu ljubav gajim prema starodobnim automobilima, nadam se da ću uskoro postati vlasnik jednog takvog. Kao što kaže Mika Antić: “Svasta umem, stvarno umem, samo sebe ne razumem.”
Poruka za mlade…
Picasso je rekao: “Svako dijete je umjetnik. Problem je ostati umjetnik nakon odrastanja.” Evo, ja ću se na kraju osvrnuti na nesto što je davno izrečeno, a to je da su NAJLJEPŠE STVARI U ŽIVOTU BESPLATNE. Ne žudite za skupm telefonima, automobilima, brzim životom, pokušajte da usporite vrijeme, ispunite dan, ispunite godinu, ispunite život. Svi u sebi krijemo neki talenat, od nas zavisi da li ćemo ga otkriti i podijeliti sa drugima, ili će ostati zarobljen u nama.