Kada je prije osam godina ostao bez posla u beranskoj ciglani, jedan od radnika, četrdesetogodišnji Z. K, počinio je samoubistvo, ne izdržavši pritisak socijalne bijede u kojoj se našao, piše Monitor. On je samo mjesec prije toga javno, putem medija, ponudio na prodaju bubreg, ali niko njegov vapaj nije ozbiljno shvatio.
„Svjestan sam koliko je teško živjeti bez bubrega, ali to je moj jedini izbor, a oni koji su mene i moje kolege doveli u ovaj položaj, trebalo bi da se stide“, bilo je posljednje što je ovaj nesrećni čovjek izjavio, prije nego je zauvijek zaćutao.
Bivši sindikalni lider ciglane, koja je nakon privatizacije porušena, Veselin Radičević, ni danas ne krije ogorčenje, ubijeđen da je to jedini razlog zbog kojeg je njegov drug podigao ruku na sebe.
„Bilo je to tako žalosno. Znao sam ga odlično. Nikada to ne bi uradio da nije bio u teškoj materijalnoj situaciji. Nije vidio izlaz. Kako su poslije toga mogli mirno da spavaju neki poslodavci u Beranama, ne znam. To je bio sindrom. Tih godina je još pet rednika tadašnjeg rudnika uglja u stečaju izvršilo samoubistvo. Takva je bila naša tranzicija“, prisjeća se Radičević.
On kaže da od skoro šezdeset stalno zaposlenih radnika prije privatizacije, stečaja i rušenja fabrike, još njih deset danas nije među živima.
„Nekoliko njih uspjelo je da se penzioniše. Jedan se zaposlio u rudniku, doživio nesreću u jami i ostao invalid. Svi ostali danas su u jako teškoj situaciji i izrazito narušenog zdravlja“, kaže Radičević za Monitor.