Svake godine, nakon prazničnog perioda, mnogi od nas imaju osjećaj da januar traje vječno. Zašto je to tako? Kombinacija psiholoških i fizioloških faktora čini da mjesec počinje dug i iscrpljujuće.
Prvo, dani su najkraći u godini. Nedostatak dnevne svjetlosti direktno utiče na raspoloženje i energiju, čineći vrijeme sporijim. Tijelo proizvodi više melatonina, hormone sna, a manje serotonina, hormon sreće – što doprinosi osjećaju umora i tromosti.
Drugi faktor je praznični kontrast. Decembar je pun slavlja, društvenih okupljanja i rituala. Januar, naprotiv, donosi povratak obavezama, račune i realnost. Odjednom, svijet se čini sporijim, a sati duži, jer ništa posebno ne odvlači pažnju i sve je rutina.
Također, januar nosi psihološki pritisak. Nove godine donose nove ciljeve i očekivanja – svi želimo “bolju verziju sebe”. Kad ti ciljevi odmah ne daju rezultate, dani se čine beskrajnim. Umor, stres i osjećaj nedostatka motivacije doprinose “produženju” mjeseca.
Na kraju, to je i subjektivni osjećaj. Kad nema mnogo uzbuđenja, vrijeme se produžava u našoj percepciji. Svaki dan je više ili manje isti, a to pojačava osjećaj da januar nikada neće proći.
Ali postoji i dobra strana. Svaki dug januar daje priliku za planiranje, refleksiju i polagano vraćanje u ritam. Ako prihvatimo spor tempo i male korake, mjesec neće biti “predug” – već prostor za pripremu i početak novih izazova.
Januar je, na kraju, mjesec koji testira strpljenje, ali i pruža šansu da uspostavimo ravnotežu. Dug ili ne, on prolazi – i iza njega dolazi februar, sa novim energijama i svjetlom.