Ne znam kada je tačno izabrani doktor prestao da bude doktor koji poznaje pacijenta, prati njegovo zdravstveno stanje i predstavlja prvu adresu kada nešto nije u redu, ali je moje iskustvo posljednjih godina prilično jednostavno: uđem, predam izvještaj specijaliste, dobijem upute za analize ili terapiju koju je specijalista već propisao i izađem.
Kako sam? Boli li me nešto? Je li terapija pomogla? Da li se u međuvremenu pojavio neki novi problem? Kako se jedan nalaz uklapa sa drugim?
Uglavnom ništa.
I onda se sasvim logično pitam – šta je danas zapravo uloga izabranog doktora?
Kod mene je situacija malo komplikovanija jer imam više različitih zdravstvenih problema, pa sam tokom posljednjih godina obišla popriličan broj specijalista i uradila veliki broj pregleda i analiza. Upravo zbog toga bih očekivala da postoji jedan ljekar koji ima kompletnu sliku mog zdravstvenog stanja. Ne očekujem da izabrani doktor bude hirurg, neurolog, gastroenterolog i sve ostalo istovremeno. Očekujem upravo ono zbog čega, pretpostavljam, postoji koncept izabranog doktora – da postoji neko ko prati pacijenta kao cjelinu i usmjerava ga kroz zdravstveni sistem.
U praksi se moje iskustvo uglavnom svodi na administraciju.
Donesem izvještaj hirurga na kojem piše koje analize treba da uradim. Izabrani doktor pogleda papir, otkuca upute i završili smo. Kada stignu rezultati, mnogo je vjerovatnije da ću njihovo značenje pokušati da razumijem sama nego da ću o njima razgovarati sa izabranim doktorom.
Zapravo, kada malo bolje razmislim, moj pravi izabrani doktor posljednjih godina postala je – vještačka inteligencija.
Njoj unesem rezultate analiza i pitam šta znače. Njoj dam nekoliko nalaza i pitam postoji li nešto na šta bi trebalo obratiti pažnju. Nju pitam kod kojeg specijaliste bi trebalo da odem zbog određenog problema. Naravno da vještačka inteligencija ne može i ne treba da zamijeni ljekara, niti njeno tumačenje može biti dijagnoza. Ali činjenica da pacijent više informacija i objašnjenja o sopstvenim nalazima traži od tehnologije nego od ljekara koji bi trebalo da prati njegovo zdravstveno stanje govori ponešto o sistemu koji smo napravili.
Posebno kada imate više od jednog problema.
Ako ste došli zbog jednog nalaza, a usput biste pitali za nešto drugo što vas muči, vrlo brzo postane jasno da za to nema vremena. Čekaju drugi pacijenti. Ne može pet stvari odjednom. Pregled mora da ide dalje.
I ja to, zapravo, razumijem.
Razumijem da izabrani doktori imaju previše pacijenata. Razumijem da im je čekaonica puna. Razumijem da svaki čovjek koji čeka ispred vrata ima svoj problem i da nije moguće jednom pacijentu posvetiti pola sata dok ostali čekaju.
Ali upravo je u tome problem.
Ako sistem ljekaru ne ostavlja dovoljno vremena da se posveti pacijentu, onda nije problem samo u tome što se nije posvetio meni. Ne može se kvalitetno posvetiti gotovo nikome.
Tako od doktora pravimo administrativnog radnika, a od pacijenta kurira koji prenosi papire od jednog do drugog nivoa zdravstvenog sistema.
Prvo čekate specijalistu. Nekada nedjeljama, nekada mjesecima. Specijalista vas pregleda, napiše nalaz i kaže šta treba dalje. Onda taj papir nosite izabranom doktoru da bi ono što je već napisano bilo uneseno u sistem. Za taj odlazak ponovo treba termin, vrijeme, prevoz ili gorivo, čekanje u čekaonici i dio radnog dana. Nakon toga izabrani doktor treba da vas uputi ili zakaže tamo gdje je specijalista već rekao da treba da odete.
I krug može da počne ponovo.
Ako je kontrola kod specijaliste potrebna za nekoliko mjeseci, vrlo lako se desi da dobar dio tog vremena izgubite samo prelazeći administrativne stepenice između dvije ordinacije.
A tek naziv „izabrani doktor“ ima posebnu draž.
Jer koga smo mi tačno izabrali?
Kada sam pokušala da promijenim doktora, odgovor je bio jednostavan – nema slobodnih. Možete se prijaviti tamo gdje ima mjesta. Dakle, ne biram doktora na osnovu povjerenja, iskustva, preporuke ili toga da mi njegov način rada odgovara. Biram između onoga što je dostupno, a nerijetko je dostupna samo jedna opcija.
To onda nije izabrani doktor. To je raspoloživi doktor.
I još dobro prođete ako vam se posreći da dobijete nekoga sa kim ste zadovoljni. Jer taj doktor može otići na specijalizaciju, što je naravno normalno i dobro za njegov profesionalni razvoj, ali pacijent onda mjesecima može da pokušava da shvati ko ga zapravo mijenja i kome sada pripada. Dobijete zamjenu koju, ponovo, nijeste izabrali.
Tako sam i sama došla u situaciju da imam „izabranog“ doktora kojeg nijesam izabrala, ne mogu da ga promijenim jer kod drugih nema mjesta, a naš odnos se najvećim dijelom sastoji od toga da donesem papir i dobijem drugi papir.
I nije poenta ove priče kritikovati jednog ljekara.
Naprotiv.
Ako doktor ima toliko pacijenata da nema vremena da pita čovjeka kako se osjeća, ako mora da završi pregled za nekoliko minuta jer je hodnik pun, ako značajan dio radnog vremena provodi izdajući upute i prepisujući terapiju koju su već odredili specijalisti, onda je i taj doktor zarobljen u istom neefikasnom sistemu kao i pacijent.
Samo sjedi sa druge strane stola.
Zato bi možda vrijedilo ponovo postaviti osnovno pitanje: šta želimo da izabrani doktor bude?
Ako treba da bude ljekar koji poznaje pacijenta, prati njegovo zdravstveno stanje, povezuje nalaze različitih specijalista, prepoznaje kada nešto zahtijeva dodatnu pažnju, razgovara sa pacijentom i usmjerava ga kroz sistem, onda mu za to moramo omogućiti vrijeme i uslove.
Ako treba samo da prepiše ono što je specijalista već napisao, izda uput i klikne nekoliko puta kroz sistem, onda smo za veoma skup i odgovoran posao angažovali ljekara da radi posao koji je dobrim dijelom administrativan.
A pacijentu dodali još jednu čekaonicu.
I još nekoliko mjeseci između problema i rješenja.
Meni ne treba izabrani doktor da bi mi prepisao nalaz koji već držim u ruci. Treba mi doktor koji će znati zašto taj nalaz držim u ruci, šta se sa mnom dešavalo prije njega i šta bi trebalo da radim poslije njega.
Sve ostalo je administracija.
A za administraciju nam, valjda, ne treba medicinski fakultet.