Savremena žena može da studira, radi, gradi karijeru, vodi firmu i zarađuje. Niko joj, makar na papiru, ne brani. Ali kada se završi radni dan, u pojedinim domaćinstvima počinje njena druga smjena. Ručak, veš, čišćenje, djeca i sve ono što se podrazumijeva da je njen posao.
Muškarac koji poslije posla odmara je umoran. Žena koja poslije posla odmara često mora da objasni zašto ručak nije gotov.
I tu dolazimo do zanimljivog paradoksa. Od žene se očekuje da bude savremena kada treba da doprinosi kućnom budžetu, a tradicionalna kada treba da se podijele obaveze.
Niko nema ništa protiv toga da žena radi. Naprotiv, dvije plate su dobrodošle, naročito kada treba platiti račune, kredit, kiriju ili obezbijediti pristojan život porodici. Ali kada dođe vrijeme da se podijele kućni poslovi, odjednom se vraćamo nekoliko decenija unazad. Zna se ko je muško, a ko žensko. Zna se čiji je posao da donese novac, a čiji da opere sudove. Samo što sada novac donose oboje, dok su sudovi nekako ostali ženska odgovornost.
Vaspitavamo li partnere ili buduće gospodare kuće?
Ovakvi stavovi ne nastaju preko noći. Oni se uče mnogo prije prvog zaposlenja, braka ili zajedničkog života.
Djevojčice se često odmalena uključuju u kućne poslove. Uče da spremaju, kuvaju, čiste i vode računa o drugima. Dječacima se, s druge strane, nerijetko toleriše da ne znaju ni gdje stoji deterdžent za veš. Nije to njihov posao. Ima ko će.
I onda se čudimo kada dječak odraste u muškarca koji smatra da je usisavanje stana pomoć ženi, a ne njegova obaveza prema prostoru u kojem i sam živi.
Posebno je zanimljivo kada se muškarac pohvali kako je pričuvao sopstveno dijete, oprao sudove ili spremio ručak. Kao da je uradio nešto izvanredno, a ne najobičniji dio svakodnevnog života.
Za isto to žena rijetko dobija pohvale. Od nje se podrazumijeva.
Naravno, postoje porodice u kojima se djeca vaspitavaju drugačije i muškarci koji ravnopravno učestvuju u svim obavezama. Ali činjenica da se muškarac koji kuva, čisti ili brine o djeci još uvijek često opisuje kao „divan muž koji pomaže ženi“ dovoljno govori o očekivanjima koja su opstala.
Ne pomaže on njoj. Radi svoj dio posla.
Karijera može, ali da kuća ne trpi
Jedna od najupornijih predrasuda jeste da žena može da bude uspješna na poslu, ali da njena karijera ne smije da utiče na obaveze kod kuće.
Ako ostane duže na poslu, postavlja se pitanje ko će spremiti večeru. Ako putuje poslovno, ko će voditi računa o djeci? Ako želi dodatno da se obrazuje, napreduje ili pokrene sopstveni posao, mora dobro da organizuje sve ostalo.
A gdje je u toj organizaciji partner?
Zašto se podrazumijeva da žena treba da pronađe način da uskladi posao i porodicu, dok se od muškarca mnogo rjeđe očekuje da svoju karijeru prilagođava kućnim obavezama?
Nije problem u tome što neko voli da kuva, održava kuću ili provodi više vremena sa djecom. Problem je kada se takve obaveze unaprijed dodijele ženi samo zato što je žena.
Ako oboje rade osam sati, zašto bi se samo jednom od njih radni dan završavao povratkom kući?
I zašto se uspjeh žene često mjeri dvostruko? Nije dovoljno da bude dobra u svom poslu, da napreduje i zarađuje. Mora da dokaže i da zbog toga ništa nije zapostavila kod kuće.
Muškarcu se profesionalni uspjeh uglavnom priznaje kao uspjeh. Ženi se, uz čestitke, nerijetko postavlja i pitanje kako sve stiže.
Možda je pravo pitanje zašto se od nje očekuje da sve stiže.
Nije svakoj ženi san da je neko izdržava
Još jedna predrasuda zaslužuje posebnu pažnju. Ona da žene prvenstveno traže muškarca koji će im obezbijediti finansijsku sigurnost, stan, automobil i lagodan život.
Naravno da postoje ljudi kojima je materijalni status partnera najvažniji. Ali svoditi ženske ambicije na pronalaženje imućnog muškarca znači zanemariti sve one žene koje žele da stvaraju nešto svoje.
Postoje žene koje žele diplomu, karijeru, sopstveni posao, profesionalno priznanje i finansijsku nezavisnost. Ne zato što moraju, nego zato što imaju ambicije, sposobnosti i potrebu da ostvare svoje potencijale.
Ne žele sve da budu nečije izdržavane supruge. Neke žele da budu direktorice, naučnice, preduzetnice, novinarke, inženjerke ili šta god same izaberu.
I to ne bi trebalo nikoga da ugrožava.
Finansijska nezavisnost ženi daje mogućnost izbora. Da odlučuje o svom životu, da ne ostaje u odnosu samo zato što nema od čega da živi i da partnerstvo gradi na želji, a ne na ekonomskoj zavisnosti.
I upravo tu dolazimo do promjene koju pojedini muškarci teško prihvataju.
Ženi koja može sama da zaradi za život nije potreban muškarac samo zato što je muškarac. Potreban joj je partner sa kojim želi da dijeli život.
Samostalnost nije prijetnja
Često se može čuti kako su žene postale previše samostalne, zahtjevne ili kako više ne poštuju tradicionalne porodične vrijednosti.
Ali šta je zapravo problem sa samostalnom ženom?
To što ima svoj posao? Što zarađuje? Što ima mišljenje? Što ne pristaje da sama obavlja sve kućne poslove? Ili to što više ne mora da trpi odnos u kojem se njene potrebe i ambicije smatraju manje važnim?
Samostalnost ne znači odbacivanje porodice, braka ili partnerstva. Ne znači ni da žena ne želi ljubav, podršku i zajednički život.
Znači samo da ne želi da joj život zavisi od toga hoće li neko drugi odlučiti da joj nešto pruži.
I tu postoji još jedna važna razlika. To što žena može sve sama ne znači da treba sve sama.
Ako oba partnera rade, oboje imaju pravo na odmor. Ako oboje žive u istom prostoru, oboje su odgovorni za njega. Ako imaju djecu, oboje su roditelji, sa svim obavezama koje roditeljstvo nosi.
Ravnopravnost nije samo pravo žene da radi i zarađuje. Ona podrazumijeva i pravo da ne bude jedina odgovorna za sve ono što porodici omogućava da funkcioniše.
Tradicija ili izgovor?
Tradicionalna podjela uloga sama po sebi nije problem ako je rezultat slobodnog dogovora dvoje ljudi. Neko želi da se posveti porodici i domaćinstvu, neko karijeri, a neko pokušava da uskladi oboje. Svaki od tih izbora zaslužuje poštovanje.
Problem nastaje kada izbora zapravo nema. Kada se od žene unaprijed očekuje da preuzme većinu obaveza, bez obzira na to koliko radi, zarađuje ili koliko je umorna.
Još je veći problem kada se takva očekivanja pravdaju tradicijom, dok se od iste te tradicije vrlo rado odustaje kada dođe vrijeme da se porodica finansijski izdržava od jedne plate.
Ako se već pozivamo na tradicionalne uloge, onda bi bilo pošteno priznati da nije moguće zadržati samo one djelove tradicije koji jednoj strani odgovaraju.
Ne može se od žene očekivati da bude potpuno ravnopravna kada treba platiti račune, a potpuno tradicionalna kada treba oprati veš.
To nije očuvanje tradicije. To je neravnopravna podjela obaveza.
Partner, a ne još jedna obaveza
Možda je vrijeme da prestanemo da vaspitavamo djevojčice da moraju sve da stignu, a dječake da će se već naći neko ko će brinuti o njima.
Da dječake naučimo da kuvanje, čišćenje i briga o djeci nijesu ženski poslovi, nego životne vještine i porodične odgovornosti. A djevojčice da njihova vrijednost ne zavisi od toga koliko su spremne da se žrtvuju za druge.
Jer ravnopravnost se ne dokazuje samo lijepim riječima o poštovanju žena, niti čestitkama za Osmi mart. Ona se vidi u običnom utorku, poslije napornog radnog dana, kada treba spremiti večeru, oprati sudove, pomoći djetetu oko domaćeg zadatka i završiti još deset stvari.
Tu se najbolje vidi da li dvoje ljudi zaista dijele život ili jedno od njih samo uživa u poslu koji ono drugo obavlja.
Ženska samostalnost nije prijetnja muškarcima. Ona je samo promijenila kriterijume. Kada žena može sama da obezbijedi sebi život, partnera ne bira zato što mora, nego zato što želi.
A kada već može sama, sasvim je razumljivo da pored sebe želi nekoga sa kim će joj život biti lakši, a ne još jednu osobu o kojoj mora da brine.