Živi ljudi
Ne bi trebalo da pišu o smrti
Samo gube vrijeme
Zašto bi živ čovjek pisao o njoj
Ne piše se o onome
O čemu se ništa ne zna
O onome
Gdje nikada nisi bio
Ako im je već toliko stalo
I znaju neke nove riječi
Nek pišu o danas
Ili o juče
A o smrti neka ćute
O smrti pričaju
Samo oni koji su već dobro mrtvi
A možda možemo
Ponekad
I ti
I ja
Uz prvu jutarnju kafu
Za tebe i nisam toliko siguran
Ali ja sam ta vrata odškrinuo
I nos
I oko
Promolio
I istog trenutka osijedio
Nije smrt toliko strašna
Strašnije je kada nemaš sa čim pred nju izaći
Ili
ne daj Bože
Pa da je ne prepoznaš
A ako je ne prepoznaš
Onda nećeš imati vremena
Da razmišljaš o djeci
O poeziji
O milijardi poljubaca
O svim svojim kreacijama
I o originalnostima
Ako nikad nisi psovao
Tada ćeš glasno opsovati
,, Majku mu,
možda sam zaista pjesnik!
Pjesnici mladi umiru! ″
Pa ne znaš da li da se obraduješ
Ili da zamukneš
E
To nije pošteno
Bar tada ne bi trebalo da postoji
Iščekivanja ili neizvjesnosti
Sve mora biti jasno
Sve se mora urediti
pa odmoriti
Ako nikad nisi psovao
A nisi
Tada ćeš glasno opsovati
,, Majku mu,
možda je još rano!″