Vidovdan, koji se slavi 28. juna, predstavlja jedan od najznačajnijih praznika u pravoslavnoj kulturi, sabirajući kako duhovne, tako i istorijske aspekte života naroda.
Simbolika Vidovdana seže daleko u prošlost, povezana sa kultom starog boga Vida, koji je među Slovenima bio viđen kao vrhovno božanstvo. Međutim, ovaj datum obilježava mnoge značajne događaje u srpskoj istoriji, a najvažniji među njima je Kosovski boj 1389, kao jedna od ključnih tačaka srpske istorije, događaj koji ima posebno mesto u kolektivnoj svijesti i tradiciji srpskih svetkovina. Tog 15. juna po julijanskom, odnosno 28. juna po gregorijanskom kalendaru, vojska srpskog kneza Lazara Hrebeljanovića sukobila se sa vojskom Osmanskog carstva pod vođstvom sultana Murata. Iako je ishod boja istorijski neodređen, u srpskoj kulturi ova bitka dobija mitske dimenzije.
Vidovdan nosi sa sobom bogatu tradiciju i duboko ukorijenjene običaje, a mnogi su povezani sa vidom i “gledanjem” budućnosti. Prema vjerovanju, ono što se “vidi na Vidovdan”, pratiće čovjeka cijele godine.
Tako na Vidovdan djevojke beru vidovu travu (vidovčica, vidovac…) i stavljaju je pod jastuk s malo soli i hleba, vkerujući da će im se njihov budući muž javiti u snu. I mnoštvo drugih rituala uključuje sakupljanje vidovčice, biljke koja se koristi za zaštitu od bolesti očiju.
Po narodnim vjerovanjima na Vidovdan ne treba raditi na polju, niti obavljati kućne poslove, “zabranjeno” je pjevati, igrati i glasno slaviti, a treba se kloniti svih većih fizičkih radova. Umjesto toga, naglašava se tišina i poštovanje, stvarajući prostor za sjećanje na heroje srpske istorije.
Dozvoljeno je i poželjno započinjanje ručnih radova (vjeruje se da ono što se otpočne na ovaj dan, ima šansu da dugo traje), uređivanje doma (običaj da se iznose stvari iz kuće da se provketre od moljaca, simbolično čisteći prostor), odlazak na groblje.
Narodni običaji se razlikuju od kraja do kraja, ali svi imaju jedinstvenu poruku – tišinu, uvid, poštovanje predaka i pogled u budućnost.