Radmila Stupar Đurišić

Piše: Radmila Stupar – Đurišić, psihološkinja

Djeca koja su išla u neku predškolsku ustanovu već su najvjerovatnije upoznata sa činjenicom da su sada dovoljno porasli i da ih čeka jedno novo životno poglavlje. U vrtiću su već naučili da je čovijek vrijedan onoliko koliko zna i umije. Svako djete kao i svaka osoba voli da vrijedi, želi da zavređuje pažnju, ljubav, poštovanje. Škola je mjesto koje će ti dati priliku da pokažeš sebe i zavrijediš svoje mjesto pod suncem. Mnoga djeca su veoma srećna zbog prilke da pokažu koliko su sjajna i divna i zato se uglavnom sva veoma raduju polasku u školu. Ako djete nije išlo u predškolsku ustanovu uvijek savjetujem da mu se od strane roditelja predstavi ne kao mjesto gdje će se zabavljati i igrati nego kao mjesto koje će mu pomoći da u životu nađe svoj put vještina i sposobnosti i postane ono o čemu sanja. Znanje je moć a škola je mjesto gde se ta moć stiče. Djeca vjeruju u super junake koji imaju suoer moći. Volim da prepremm djecu tako što ih uvjeravam da im se ukazuje prilika da i oni postanu neko super.

Kako djecu navići na radne obaveze?

Ja volim da kažem istinom. U okviru obrazovanja ima lekih i teških trenutaka. Volim da djeci kažem da sve što urade danas pomaže im da sutra bude lakše. Mozak je mišić sličan onome u nogama, ruci na stomaku. Kada treniraš svaki dan onda si iz dana u dan snažniji i osjećaš se lijepo jer si tako jak a kada ne treniraš svoj mišić svaki dan nego pokušaš odjednom steći snagu onda i ruke i noge bole a rezultati ne budu baš najbolji. Kao što u sportu treniraš svaki dan da na utakmici budeš uspješan tako i u školi učiš svaki dan da bi kada dođe vrijeme da pokažeš koliko znaš to uradio najbolje moguće. Djeca znaju da mi kažu pa ne idem na trening svaki dan. Tada im kažem: “Tako je ali danima kada ne ideš na trening razmišljaš o taktici, pričaš o tome sa drugarima. Baviš se svojim sportom svaki dan jer ti je važan i želiš da napreduješ. Tako I u školi. Da bi bio uspješan moraš se baviti svaki dan. Dva sata svaki dan. Ni manje ni više sa obaveznim, domaćim ili bez njega. Svaki dan. Treniraj svoj mozak da radi svaki dan u isto vrijeme ta dva sata. Treniraj i vidjećeš kakvo čudo ima da se desi kada dođe prilika da moć svoje pameti pokažeš.
Mislim da djecu od najranijeg uzrasta treba bodriti da budu najbolji mogući u tom trenutku. Volim da insistiram na tome da se ne kasni, da se ima plan dnevnih aktivnosti i da se uče da budu ljubazni u komunikaciji sa svijetom koji ga okružuje. Kada naučimo djete da poštuje vrijeme i uvažava ljude mislim da tada postavljamo snažan i kvalitetan temelj za uspešnu životnu nadogradnju. Vrijeme je nepovratan resurs. Ne može se vratiti i ponoviti. Isto kao i izgovorena riječ. Uradili, rekli prošlo. Nema povratka. Ima ispravke, naravno ali zar nijesmo razumna bića koju imaju sposobnost da odlučuju o svojim djelima. E to mislim da trebamo jasno reći djeci. Od vas se očekuje i traži da budete svjesni trenutka u kojem živite I da u njemu dajete svoje najbolje i najljepše. Da li to djete od 6 godina razumije. Najvjerovatnije ne u obliku na koji to razumiju odrasli ali to i nije toliko važno. Razumjeće u toku njihovog životnog puta a kada razumiju biće veoma zahvalini što su od najranijeg životnog doba dobijali pravu smjernicu.

Savjet roditeljima

Ako roditelj ne vjeruje da je učenje dobra i lijepa aktivnost i da je u znanju moć teško da će moći da djete kvalitetno usmjeri na put formalnog obrazovanja.
Ako je roditelj taj koji vjeruje u potrebu učenja i obrazovanja onda mu savjet psihologa i ne treba. Psihologija stalno opominje roditelje da su oni najsnažniji uzor svojoj djeci. Onako kako se roditelj ophodi prema školi i obrazovanju tako će se najvjerovatnije prema tome ophoditi i njegovo djete. Bar do puberteta. A od puberteta, kada uzori postanu neko drugi tada je u nekim slučajevima potreban psihološki savjeti kako djete vratiti u školsku klupu.

Roditelj uvijek misli da zna šta je najbolje za njegovo djete. Nekada su u pravu a nekada nijesu. Kada su u pravu što insistiraju na odabiru ko je osoba sa kojom će se družiti i od koje će učiti to bude dobro za djete. Ako pogriješe što se mješaju u politiku škole ili slučajni odabir greška može biti veoma štetna za djete. Nije lako biti roditelj danas. Nije više svaki učitelj isti. Nije više ni svaki ljekar isti ni svaki psiholog ni svaki novinar. Nekako smo postali različiti dok obavljamo iste poslove. Ima istine u tome da se sličan sličnom više raduje i da tako u radovanju bolje rastu, žive, napreduju. Valjda tu u nalazim opravdanje za neke odluke koje donose roditelji za svoje djete. Uvijek poštujem pravo roditeja da odluči o pitanjima koja su vezana za njegovo djete. Jedino što uvijek skrenem pažnju je: Da li birate jer mislite da je tako dobro za Vas ili ste sagledali iz ugla šta je najbolje za razvoj Vašeg djeteta?

Kako ih usmjeriti da budu dobri djaci i ljudi

Život mi je pokazao da nijesu svi dobri đaci postali dobri ljudi kao i to da nijesu svi loši đaci postali loši ljudi. Niko ne zna šta će današnjoj djeci njihov život donijeti. Ono što ja savjetujem je da iskoriste školu kao poligon za treniranje sposobnosti da ne odustaneš kada je teško. Mjesto gdje ćeš naučiti da postoje prečice ali da i ti tada ostaješ kratak. Vjerujem da će ako nauče u školi da se bore za svoje najbolje to od njih učiniti ljude koji su najbolji mogući, s obzirom na okolnosti koje im život bude donosio. Voljela bih da škole bude mjesto gdje će djeca naučiti da se poštovanjem i uvažavanjem različitosti gradi svijet u kojem je lijepo živjeti svima a ne samo odabranima.