Oda gluposti
Oduv’jek je tako na našoj planeti:
Kliče se za glupost, za nju se i gine.
Blaženi su sa njom i bogovi sveti,
Kamoli čovjek što vremenom mine.
Glupost nam je bliska ko prijatelj stari,
Kao poznati glas umirujuć i tih…
Glupost je uvijek mjera svih stvari
Ko stara istina, najveća od svih.
Glupost je na ulici, pločniku, travi…
Pa i u vrtiću, školi, fakultetu…
Glupost je jedina misao u glavi.
Glupost je ideal jedini na svijetu.
Glupost – to je piće jače i od vina,
Stara dobra navika, ili pak doktrina.
Odveć harmonija, mir i vrlina,
I jedina nam zajednička osobina.
Glupost, to je nešto poput svetog grala…
Nadahnuće, veza… Božanska divota!
Na našoj planeti vječitih budala,
Glupost nam dođe smisao života.
Miloš Jocović